Пређи на главни садржај

O MANIJAKALNOJ DEPRESIJI

Ovog puta želim intimnost zadržati samo za sebe. Ali koga lažem. Čovek koji je doneo odluku da piše, makar I površne sadržaje to više nikada nije u stanju. Nema intimnosti za nekog ko je odlučio da se bavi pisanjem. Ali nije tragedija u tome. Tragedija je u tom duševnom raspoloženju što me prati, u toj tzv. maničnoj depresiji. Prijatelji kažu možda bi trebao da se maneš alkohola, poznato je da on pojačava paranoidne tendencije, neprijatelji kažu da bi trebao da se okanem i pisanja, jer poznato je da pisanje bedači ljude, a bedak je put u depresiju. A zapravo, niti pisanje, niti alkoholizam, ne mogu da naude mome osećaju za normalnost koliko to samo može ova stvarnost kojom smo okruženi. Ona je ono što me zapravo iznutra ubija, a sam nisam u stanju da rešim problem jer ga nisam ni proizveo, kao i vecina običnih i normalnih ljudi, ali žive život kao da su oni njegovi akteri. I to je nepravda, ali ko nas pita, prošlo je vreme Kalimera, život je za odrasle ljude, a odrasli su odrasli jer više nisu deca, ni ludaci ni budale, nego normalne odgovorne osobe, odgovorne za sebe i za ceo sistem koji od nas zahteva odgovorno ponašanje, jer nas za to plaća, ili nam bar daje dovoljne beneficije da se osecamo stabilno i sigurno. Osigurani u vlastitoj cauri, kao likovi sa TV-ekrana, mi smo sigurni da niko vise, ili gotovo nikad, nece biti u stanju da poremeti harmoniju nasih zivota, koje neprestano iscrtavamo, koje iznova planiramo i koje bez prestanka pokusavamo da zivimo, kao da to nije nas zivot i kao da nismo mi ti kojima je do svega toga stalo, nego kao da se radi o nekim nepoznatim i anonimnim likovim koji su se slucajno sreli sada i vise nikad, pretpostavljam. I nije smrt najgora od svega što nam se dogadja. Mnogi se ubijaju upravo zbog toga da bi izbegli patnju života, ali to prosto nije dovoljno: za zivot, kakav vodimo, kakav mislimo da smo zasluzili ili za život kakav nam sleduje prema zaslugama ili čemu već. I to je veliki problem, to me dovodi u paranoju, u trenutku postajem okruzen zaverama, a svaka zavera je smiljena sa ciljem da unisti bilo koji potencijal koji je zasluzio da zivi, a sa druge strane, ojacava one druge koji nas vode izvesnoj i krajnje sigurnoj smrti. Kao da je nekom stalo do toga da svi pocinimo nekakva kolektivna ubistva: nismo li svi u vlasti nekakvih sekti, koje ce posle da naslede nasu imovinu, na osnovu nase gluposti, kao sto na osnovu naseg rada kapitalizam uzima visak vrednosti, ili na osnovu nase poslusnosti drzava povecava poreze, ali ne da bi poboljsala zdravstveno osiguranje, penzijsko ili bolje skolovanje, nego naprtiv, da bi favorizovala partijski kadar koji ce taj visak da potrosi na „presipanje iz supljeg u prazno“ a evo i primera, uzmimo da imate zlatnik, njega mozete da otuđite, možete da ga izbubite na kladionici, moze i neko da vam ukrade, mozete za njega da kupite pristojnu veceru, a mozete i prosto da ga proterate kroz rektum, u svakom slucaju, vi taj zlatnik nemate, osim u poslednjem, jer govno radja govno, a jednom kad prodje kroz vas rektum, taj zlatnik skoro duplo vredi, a problem i jeste sto nasa celokupna ekonomija jeste nekakvo permanentno iskusavanje rektuma, pa tako taj znatnik dobija mnogo vecu cenu nego sto zaista vredi, jer mnogo je rektuma kroz cija creva mora da prodje da bi bio ono sto jeste: jedan običan zlatnik. Ekonomija rektuma, na to se svodi gotovo sva nasa psihologizacija i psihologija, a sta mi da kazemo, kojima rektum svake godine sve slabiji, kao i besika, a zlatnika sve manje i manje. Otuda depresija, a i paranoja, jer moguce da sam ja paranoicar, jer moguce da mi neko jebe zenu ali to ne opravdava mene koji sam izgradio ceo jedan sistem kontrole da bih to utvrdio (jer postojao je i laksi način da to ucinim, valjda da je prosto pitam i pritom budem siguran da ce mi reci istinu, kao sto to veruju nasi politicari), ali ipak, dosadilo mi je da od svog rektuma pravim nekakvo mesto za leglo „zlatnih koka“ ili „zlatnika“ svih vrsta, pa tako mislim da ako vec moram da kroz rektum valjam govna, da bar malo imam privatnosti kad je to u pitanju, jer nisu sva licna govna za publiku. Ima tu nesto i van rektuma u meni, a vi zapeli za moj cmar, kao da je to jedina stvar koju vam mozemo dati i koju sami mozete prodati: ima u mom cmaru i malo ljubavi, prema sebi, a onda i prema svetu, iako sam paranoidni depresivac, ipak ja imam malo ljubavi za sebe i svet koji volim, i naravno da to ne zelim da podelim sa svima...nekad to i samom sebi uskracujem, jer je to ponekad uslov da se zivi u ovoj jadnoj parodiji zivota...

Коментари

Популарни постови са овог блога

SUMA SUMARUM STUDENTSKOG POKRETA

Možda je došlo vreme da sumiramo utiske o studentskim protestima. Izvesno je da je prošlo 5 meseci od pobune studenata, a mi još uvek nemomo ni naznaku nekakvog političkog projekta. Ako se setimo, studentski protesti su i počinjali sa pričom da političke stranke nemaju tapiju na politiku ali se od tada nije pojavila nikakva politička alternava u Srbiji. Poslednji događaji su pokazali da studenti nisu bili nezavisni od političke ili kulturne elite iz opozicionih krugova, budući da poteze koje su studenti u poslednje vreme povlačili bili su blago rečeno fiasko. Nesumljivo da je ključan datum po tom pitanju bio 15. mart. Tada smo svedočili da se studentski protest raspao i to je moglo da se prati u direktnom prenosu. Nakon toga su studenti samo tražili izgovore da produže agoniju, ali je bilo evidetno da studenti nisu dorasli zadatku koji su im neki namenili, a to je promena aktuelne vlasti. Najgore od svega je to što studenti nisu hteli da prihvate istinu, negu su tvroglavo terali po s...

ZAŠTO NE PODRŽAVAM STUDENTSKE PROTESTE

Studentski protesti su ušli u Novu godinu sa starim zahtevima. Instini za volju, moram priznati da mi nisu najjasniji studentski zahtevi. Posebno je nejasan prvi zahtev koji se odnosi na to da je potrebno da svi odgovorni za pad nadstrešnice u Novom Sadu budu kažnjeni. Među opozicijom, istina u manjini (Narodna stranka), se pojavilo mišljenje da je istraga povodom pada nadsrešnice vođena na brzinu, i da ima ozbiljnih propusta, a što ukazuje na to da bi optužnica na sudu mogla „biti oborena“ iz tehničkih razloga. Jedan od razloga za to je i pritisak koji su studenti i celokupna javnost vršili na tužilaštvo, zbog čega je istražni postupak trajao kraće nego obično. Osim toga, druga stvar koja se pominje povodom ovog slučaja jeste problem korupcije, ali treba reći da za korupciju nije uopšte nadležno tužilaštvo koje je vodilo istragu, nego je za to potrebno da se pokrene posebni postupak – za to su nadležni sudovi posebne nadležnosti (privredni, prekšajni, upravni itd.) – koji takođe treba...

ĆACI DOKLE ĆACI

Čini se da je jedan termin skorijeg datuma izvor brojnih sporenja i diskusija. Reč je o terminu ćaci. Izvorno, termin je nastao kao neka vrsta uličnog grafita, ispisan na zidu jedne novosadske gimnazije: Ćaci idite u škole. Napisan je na ćirilici. Teško je pogoditi na koga se ovo odnosi, ukoliko nije reč o ličnom imenu, i najverovatnije da je reč o jezičkog gresci, što ukazuje da je poruku možda napisao neko ko se ne služi najbolje ćiriličnim pismom. Ono što je frapantno jeste da je ubzo ova reč postala nekakav „simbol otpora sistemu“ u stutudenskih i građanskih krugovima, tokom nedavnih protesta koji ulaze evo i u peti mesec. Postavlja se pitanje kako to da je jedna jezička greška – ako je uopšte reč o grešći, jer ljudi svašta pišu po zidu, a može se pretpostaviti da je ovo ipak bilo namenjeno đacima novosadske gimnaziji, koji su tih dana bili u obustavi nastave – mogla da izazove toliko različitih interpretacija, putem interneta su kružile fore ne ovu temu, a ova reč ubrzo je postala...