Prošlo je gotovo godinu dana od velikih blokata fakulteta, tzv. studentskih protesta i možda je vreme da malo sumiramo utiske. A rezultat svega toga je sledeći: masovnost protesta je opala, a lokalni izbori su pokazali da SNS nikada nije bio jači. Šta se zapravo desilo u ovih godinu dana? Postoji i izreka za tako nešto: „tresla se gora, rodio se miš“. Čini se da je glavna slabost ovih protesta bila ono što je u početku mobilisalo mase, a to je njihova anonimnost. Anonimnost se pokazala kao mač sa dve oštrice: tačno je da anonimnost onemogućava vlast da napada potencijalne organizatore protesta, ali sa druge strane, anonimnost podgreva teorije zavera, a one mogu biti mnogo opasnije za proteste, nego sama vlast, budući da je svakom jasno da se iza nečijeg internet naloga može kriti bilo ko: od potencijalnih terorista, do predstavnika tajnih službi i religijskih zaluđenika. Međutim, čini se da ovde anonimnost nije iznuđeno rešenje, nego taktički potez. O čemu se zapravo radi? Problem je u tome što je od početka sve bilo samo manipulacija. Manipulacijom možete da se koristite na kratke staze, ali morate da računate sa tim da će na kraju sve da se razotrkije. A istina je sledeća: blokade fakulteta su bile moguće zato što fakulteti nisu ništa preduzeli da ih spreče. Slična stvar se dešavala i sa srednjoškolkim i osnovnim obrazovanjem. I tu se pokazala jedna izuzetno značajna veza: sprega između sudstva i školstva. Istina je bila i to da je vlast u jednom periodu ozbiljno zanemarila potrebe obrazovanja. Blokadama su prethodili štrajkovi u školama, a da te štrajkove niko od vlasti nije uzimao za ozbiljno. Vlast je bila samouverena do te tačke, da čak ni padu nadstrešnice nije pridavala veliki značaj. Ali, onda se nešto iz korena izmenilo? Vlast je shvatila da sa druge strane ima ozbiljnog protivnika i počela je da vodi računa o svakom svom koraku. U početku je to imalo katastofalne posledice i činilo se da sve što vlast preduzima okreće se protiv nje. I to je tako teklo neko vreme. Ali, nije samo vlast bila ošamućena u tom trenutku, da se poslužimo rečnikom sportskog komentatora, nego je i pobuna bila ošamućena i to prevashodno sopstvenim uspehom: blokaderima se činilo da više ništa ne može da zaustavi njihovu pobedu, a to je bila kobna greška. Verovatno, ova greška ne bi se desila da sve od početka nije bila politička manipulacija. Očigledno je da neko nije odmah želeo da ruši vlast, jer vlast je već bila kapitulirala, pala je vlada, predsednik je nudio ostavku, a to nije zanimalo navodne studente: koji su tražili rad institucija? E sad, moje pitanje je, ako ste znali da od početka imate svoje ljude u institucijama, zašto niste prihvatili izbore? Očigledno je neko znao da se vlast ne može dobiti putem izbora, i da jedini način jeste nasilni prevrat. Danas se traže prevremeni izbori, iako se već ušlo u izbornu godinu (a lokalni izbori su pokazali da SNS nikada nije bio jači), predlaže se čak ostavka predsednika, iako njemu nije ostalo više od godinu dana mandata reizbora, nakon čega ne postoje nikakve ustavne mogućnost produženja njegove funkcije. Dakle, da li ovi ljudi ne shvataju da su u izbiljnoj koliziji sa zdravim razumom, ili čak idu toliko daleko da tvrde: ako je tako, utoliko gore po zdrav razum. Ali ovo, utoliko gore po zdrav razum znači, utoliko gore po vas, jer se većina i dalje drži zdravog razuma kao „pijan plota“. Ali, meni se čini da ovde ne vredi nasedati na onu priču: o svemu može da se diskutuje, a posebno, ne na to da je sve moguće pobijati argumentima. Jer ovde je očigledno da ljudi koji iznose nebuloze i nemaju problema da se kriju iza bilo kakve logike. To govori o tome da je od početka sve bilo samo manipulacija. Setimo se danas studentskih zahteva. Mnoge je zbunjivalo kako to da neko ko se zalaže za rad institucija i ko se poziva neprestano na Ustav Srbije istovremeno sprovodi nelegalne blokade institucija i krši Ustav Srbije na svakom koraku. Ipak, kada se ima u vidu da je reč o poličkoj manipulaciji, a zašto ne reći i o tzv. „obojenoj revoluciji“ onda stvari postaju jasnije. Tu više nije reč o nekakoj logičkoj doslednosti, nego o političkoj paradigmi koja sprovodi jasne i precizne ciljeve i pritom se koristi gotovo makijavelističkim metodama, što znači da su sva sredstva dozvoljena: uključujući smrt i ubistva. A ne treba zaboraviti da su blokade i započele zloupotrebom „jedne nesreće“, koja možda i nije bila nesreća, jer je očigledno trebalo da spreči i neke geostrateške interese stranih sila. A glavna opasnost za EU, a ne treba kriti i za SAD, jeste Kina. Sećam se da je davno jedan politički analitičar rekao, kada je započeo rat u Ukrajini, kako je kobna greška SAD u tome što nije napao pravog neprijatelja na vreme, jer u ratu uvek se napada najjači protivnik, time mu se smanjuje vreme za odbranu, jer sve ono što su SAD primenile u ratu u Ukrajini, neće im pomoći u ratu protiv Kine. Jer definitino, Kina je danas najveći protivnik kako EU, tako i SAD. I to ne treba gubiti iz vida ni kada je u pitanju naša geostrateška pozicija. Očigledno je da se mi više nalazimo na kineskom putu u EU, nego što nam je zaista stalo da uđemo u EU, ako jednom i uđemo u EU ušli bi donekle i kao predstavnici kineskih interesa, i čelnici EU jako dobro znaju, ali bi to trebalo da zna i naša opozicija, jer kao što EU ima interesa da sruši ovu vlast, isto tako Kina ima interesa da se ona održi, a to nije mala stvar. Tragedija Srbije je po ko zna koji put u tome, da ona u oba ova slučaja može da strada, bilo da se priključi EU, bilo da se čvrsto drži kineskog puta. Ono što možda malo relaksira celu situaciju jeste da Srbija trenutno nije verna ni jednom stranom interesu, ali i da nikog ne odbija, što znači da se bukvalno interesi EU, SAD-a, Rusije, Kine, ali i Arapskih zemalja ovde ukršaju, što može da garantuje nekakvu dugoročnu stabilnost ali, istovremeno, može da bude i trenutno bure baruta
Možda je došlo vreme da sumiramo utiske o studentskim protestima. Izvesno je da je prošlo 5 meseci od pobune studenata, a mi još uvek nemomo ni naznaku nekakvog političkog projekta. Ako se setimo, studentski protesti su i počinjali sa pričom da političke stranke nemaju tapiju na politiku ali se od tada nije pojavila nikakva politička alternava u Srbiji. Poslednji događaji su pokazali da studenti nisu bili nezavisni od političke ili kulturne elite iz opozicionih krugova, budući da poteze koje su studenti u poslednje vreme povlačili bili su blago rečeno fiasko. Nesumljivo da je ključan datum po tom pitanju bio 15. mart. Tada smo svedočili da se studentski protest raspao i to je moglo da se prati u direktnom prenosu. Nakon toga su studenti samo tražili izgovore da produže agoniju, ali je bilo evidetno da studenti nisu dorasli zadatku koji su im neki namenili, a to je promena aktuelne vlasti. Najgore od svega je to što studenti nisu hteli da prihvate istinu, negu su tvroglavo terali po s...
Коментари
Постави коментар