Пређи на главни садржај

O AKTUELNOSTI

Stalno se pravdam kako više neću da govorim o dnevnoj politici, ali ne vredi, događaji su ipak jači od mene. Kažem događaji, mada se čini da se ništa bitno nije promenilo u domaćoj politici već trideset godina. I verovatno će biti u pravu oni koji tako misli, ali opet potreba za komentarom ne jenjava, naročito danas, kada se čini da smo na rubu propadanja u svakom smislu. Naravno, nije mi namera da budem naročito teatralan, čini se da smo mi na rubu propadanja od svoga postanka – kada kažem mi obično mislim na ljude sa ovih prostora bilo pod kojim imenom da se „skrivaju“, potpuno je nebitno i kojem narodu pripadaju – možda nas to generalno i održava u životu. Elem, ne bih da ulazim u nekakvu međunacionalnu polemiku, naročito sada pred izbore, ali bih ipak zapazio jednu bitnu stvar – bitnu, vezano za izbore, dakako: reč je o poziciji liberala, sa koje god strane da dolaze. Neki bi rekli, parafraziram, „liberali, ništa novo pod suncem“ i doista se čini tako. Naravno, ko o čemu oni o jednom istom: slobodi tržišta, korupciji, ljudskim pravima i sl. Ponekad se sete da uvedu i pojam pravde, ali onda odmah dodaju da je u pitanju „pravno“ viđenje – postoji li za njih i neko drugo? Ipak, ne bih da potežem velike reči, da bih objasnio domaću pometnju oko izbora. Najgore u svemu tome jeste što su sva tri pojma (slobodno tržište, korupcija, ljudska prava) prilično istrošena, i doista je malo ljudi koji u to još veruju. Prvi od problema koji mi se ovde nameće jeste težnja liberala da ponovo menjaju sistem. Pri čemu treba sada, a pre dvadeset i nešto godina su slično tvrdili, da to bude neki lepši i bolji liberalni sistem, nego što je onaj od pre nekoliko decenija koji su bili instalirali. Ne treba zaboraviti da SNS, od kad je došao na vlast, nije formalno ništa promenio po pitanju političkog sistema – osim, što neki kažu da je urušio institucije, koje institucije, one iste koje su upravo „naprednjake“ dovele na vlast, očigledno da već tada nešto nije bilo u redu sa njima. Problem sa liberalima je u tomo što njihov sistem najbolje funkcioniše u njihovoj glavi, i samo u njihovoj glavi, a izvan toga se uvek pokazuje kao nekakva „perverzija“ (u smislu obrnute slike). Naravno, to je uvek tako kada stvari posmatrate sa idealnog stanovišta, a sasvim je logično da idealizam vodi nužno u pesimizam (slika koju imate u glavi nikada neće odgovarati realnosti – otuda sledi razočaranje). Tako stoji i sa stvarima poput: slobode tržišta, korupcije, ljudskih prava i sl. Na primer: tržište nikada nije slobodno, jer od kada je države ona se uvek brine o tome da ga uredi na neki način, čak i onda kada se zalaže za „deregulaciju“ to je deregulacija sprovedena i kontrolisana od strane same države. Drugo, korupcija postoji u svim sistemima od kada je sveta i veka, naravno, negde je veća, negde manja, ali je uvek poželjno na izborima u prvi plan staviti borbu protiv korupcije – setimo se samo sa kojim su sloganom „napradnjaci“ došli na vlast (tada je primarna borba bila protiv korumpiraških kampanja, a koliko je njih razrešeno?) – jer ljudi su danas obasuti „crnom hronikom“ iz raznih tabloitskih medija, tako da im se korupcija čini kao glavni problem, ali ne i ono što predstavlja uzrok korupcije (a to je uglavnom jeftina radna snaga u državnim organima, kao i niske kažnene mere). Naravno, ne treba ponavljati da je to tako i zbog toga što je država jedan od glavnih poslodavaca na ovim prostorima, a sprega države i politike (partokratske elite) je ovde više nego jasna. Rešiti se korupcije ovde znači iskoreniti upravo tu partokratsku elitu, a to u prevodu znači: političarima iseći grane na kojima sede: vidite li nekog spremnog i dovoljno ludog da to učini? Naravno da od toga nema ništa! I na kraju, grmi se o ljudskim pravima, dok se u pojasu Gaze dešava „humanitarna katastrofa“ – nekako ne volim ovu reč, ali ona nekako ide zajedno sa ljudskim pravima, kao i od nedavno eufeminizam koji su uveli: humanitarna pauza – a sprovede je i podržavaju najviše one države kojima „ljudska prava“ prestavljaju najviše svetinje. O čemu dalje da pričamo: dok tamo negde ubijaju žene i decu, a da ceo svet to mirno posmatra i ne može ništa da učini. Slično se dešavalo i 1940-ih godina u nacističkim logorima smrti, tada su glasine kružile putem obaveštajnih mreža, ali opet niko nije ništa preduzeo da to spreči, jer se to smatralo glasinama za koje se ponekad nalazio i čvrst dokaz, a šta reći o ovome danas: pri čemu jedna od najmoćnijih sila to posmatra skrštenih ruku, čak odobravajući, ako zatreba, i neki novi „krstaški pohod“. I još jedna sličnočnost postoji sa tim „mutnim vremenima“, a to je da danas, kao i onda, liberali nisu imali odgovor na zahteve desnice, zahteve koji su neminovno vodili u „svetsko krvoproliće“. Sva sreća levica je bila tu da da svoje doprinose. A gde je levica danas? Očigledno da je neoliberalizam ostavio takvu pustoš na ideološkoj sceni koja je najviše pogodovala desnici, i još uvek joj pogoduje, da je prosto nezamislivo kakav odgovor je moguće dati. Odgovor je da bez radikalnih promena se ništa bitno neće desiti, kao što se ništa bitno nije desilo ni sa oktobarskim promenama 2000-e godine, jer liberalni ideal slobodnog tržišta, borbe protiv korupcije i zaštite ljudskih prava, nigde više nikom ne znači ništa, osim kao paravan za izvšavanje najvećih zlodela. A može li čovek da ćuti nad tim? Stoga izbori, a na njima opet ne postoji leva opcija, neće doneti ništa novo, čak i da slučajem čudnih okolnosti „naprednjaci“ izgube izbore, šta očekivati od opozicije koja se poziva na Crnu Goru i traži nekakvu tehničku vladu, kao da nismo svedoci šta se zapravo desilo u Crnoj Gori. Ispostavilo se da je na kraju učinkovita bila jedino manjinska vlada, koju je sastavila opozicija koja je osvojila najmanje glasova u parlamentu, dok se tehnička vlada raspala u neminovnoj svađi oko ministarskih mesta, a da ne kažemo da takva vlada nije bila spremna na povlačenje radikalnih poteza. Osim toga, na ovim prostorima među političkom elitom postoji nekakav prećutni sporazum o nesarađivanju – što naravno, jednim delom upravo i održava ovu elitu na vlasti, kao i sistem partokratske politike iz bilo koje zemlje da dolazi (Slovenije, Hrvatske, Crne Gore, Bosne i Hercegovene, Makedonije, Albanije, Srbije) – dok se desnica ipak bori za nekakav oblik saradnje među ovim zemljama, ali pod uslovom da ovu „modernizaciju“ sprovode partokratski istomišljenici, a što će reći, uglavnom njihovi rođaci i kumovi. To je svet iluzija u kojem živimo, a kojih ćemo pre ili kasnije postati svesni – po koju cenu i to ćemo na kraju saznati, naročito ako ne budemo spremni na radikalnu promenu.

Коментари

Популарни постови са овог блога

SUMA SUMARUM STUDENTSKOG POKRETA

Možda je došlo vreme da sumiramo utiske o studentskim protestima. Izvesno je da je prošlo 5 meseci od pobune studenata, a mi još uvek nemomo ni naznaku nekakvog političkog projekta. Ako se setimo, studentski protesti su i počinjali sa pričom da političke stranke nemaju tapiju na politiku ali se od tada nije pojavila nikakva politička alternava u Srbiji. Poslednji događaji su pokazali da studenti nisu bili nezavisni od političke ili kulturne elite iz opozicionih krugova, budući da poteze koje su studenti u poslednje vreme povlačili bili su blago rečeno fiasko. Nesumljivo da je ključan datum po tom pitanju bio 15. mart. Tada smo svedočili da se studentski protest raspao i to je moglo da se prati u direktnom prenosu. Nakon toga su studenti samo tražili izgovore da produže agoniju, ali je bilo evidetno da studenti nisu dorasli zadatku koji su im neki namenili, a to je promena aktuelne vlasti. Najgore od svega je to što studenti nisu hteli da prihvate istinu, negu su tvroglavo terali po s...

ZAŠTO NE PODRŽAVAM STUDENTSKE PROTESTE

Studentski protesti su ušli u Novu godinu sa starim zahtevima. Instini za volju, moram priznati da mi nisu najjasniji studentski zahtevi. Posebno je nejasan prvi zahtev koji se odnosi na to da je potrebno da svi odgovorni za pad nadstrešnice u Novom Sadu budu kažnjeni. Među opozicijom, istina u manjini (Narodna stranka), se pojavilo mišljenje da je istraga povodom pada nadsrešnice vođena na brzinu, i da ima ozbiljnih propusta, a što ukazuje na to da bi optužnica na sudu mogla „biti oborena“ iz tehničkih razloga. Jedan od razloga za to je i pritisak koji su studenti i celokupna javnost vršili na tužilaštvo, zbog čega je istražni postupak trajao kraće nego obično. Osim toga, druga stvar koja se pominje povodom ovog slučaja jeste problem korupcije, ali treba reći da za korupciju nije uopšte nadležno tužilaštvo koje je vodilo istragu, nego je za to potrebno da se pokrene posebni postupak – za to su nadležni sudovi posebne nadležnosti (privredni, prekšajni, upravni itd.) – koji takođe treba...

ĆACI DOKLE ĆACI

Čini se da je jedan termin skorijeg datuma izvor brojnih sporenja i diskusija. Reč je o terminu ćaci. Izvorno, termin je nastao kao neka vrsta uličnog grafita, ispisan na zidu jedne novosadske gimnazije: Ćaci idite u škole. Napisan je na ćirilici. Teško je pogoditi na koga se ovo odnosi, ukoliko nije reč o ličnom imenu, i najverovatnije da je reč o jezičkog gresci, što ukazuje da je poruku možda napisao neko ko se ne služi najbolje ćiriličnim pismom. Ono što je frapantno jeste da je ubzo ova reč postala nekakav „simbol otpora sistemu“ u stutudenskih i građanskih krugovima, tokom nedavnih protesta koji ulaze evo i u peti mesec. Postavlja se pitanje kako to da je jedna jezička greška – ako je uopšte reč o grešći, jer ljudi svašta pišu po zidu, a može se pretpostaviti da je ovo ipak bilo namenjeno đacima novosadske gimnaziji, koji su tih dana bili u obustavi nastave – mogla da izazove toliko različitih interpretacija, putem interneta su kružile fore ne ovu temu, a ova reč ubrzo je postala...