Prošli vikend okupili smo se na seminaru sociologa i onih koji predaju sociologiju sa pravima građana: to smo bili samo ja i jedna koleginica (pravnica)...Predavači su uglavnom bili pedagozi i psiholozi, bilo je i sociologa, ali tek jedna koleginica je samo radila u školi, dok su ostali odavno prešli da rade po raznim zavodima i da saradjuju sa institutima, daleko od svakodnevnih problema koji muče nas u školi. Pri čemu oni znaju šta je škola nekad, a šta bi trebalo da bude danas. Naravno, govorili su nam o kompetencijama, kako mi više ne poučavamo učenike znanju, ne tovimo ih informacijama, nego ih pripremamo za život, i to ne samo u struci, nego za nekakvu besomučnu tržišnu utakmicu u kojoj se traže sposobnosti, fleksibilnost, aktivnost i saradnja sa okolinom itd. Sve su oni to lepo razložili kao i one njihove K1, K2, K3, K4 itd. I pokušali na jednostavnim primerima da pokažu sta se od učenika očekuje, kada merimo znanje, kada stavove, kada vrednosti, kada sposobnosti itd. Više nije dovoljno da učenik samo zna šta je nasilje ili diskriminacija, nego isto tako da poznaje i mehanizme svoje zaštite, kome da se obrati u slučajevima nasilja i diskriminacije, kako sam da poboljša vlastito stanje itd. I sve bi to bilo lepo da pedagozi i psiholozi nisu na trenutak zaboravili kome se obraćaju, a dešavalo se to i sociologizima koji su izašli iz škole... u tom trenutku su pedagozi počeli da projektuju svoja očekivanja i da nam raskrivaju svoje ideale... šta zapravo treba da se otkrije na posetama časovima... proces učenja... o tome se radi, potrebno je da pedagog vidi učenika koji na času uči...koji je aktivan i kojeg nastavnik vodi ka njegovim kompetencijama...tu je i meni nešto flipnulo u glavi, dobro, znao sam to i ranije, ali sada mi se prikazalo onako ogoljeno i bez šminke...pa ovi nama prodaju ideologiju i ne samo to oni nas iniciraju u ideologiju, da ne kažem oni nas interpeliraju u ideologiju...dobro i to je normalno, to je sastavni deo obrazovanja, ali se nekako podrazumeva da se o tome ćuti, ili se svi pravimo da to ne znamo... iako nam je to nekako u opisu struke, da znamo ili se razumemo u ideologiju...o tome i predajemo u školi...ali i dalje svi pristajemo na tu igru da niko ne zna o čemu se ovde radi...da li radnik direktoru može da kaže otvoreno da ga ovaj eksploatiše i da pritom još treba da bude srećan zbog toga...jer jedino tako bi se direktor osećao dobro u svojoj koži...ipak, kolege nisu odolele, na kraju su počele da govore o procesu učenja kao o procesu selekcije, jednom reči, čini se da su pedagozi pobrkali socijalnu funkciju škole i samim tim ih je trebalo vratiti na tehnička podešavanja... na moju sreću ja sam tada već morao sa seminara, tako da nisam čuo ostatak ali mogu zamisliti da se ipak ništa bitno nije desilo...ipak sam na kraju morao da rekonstuišem u glavi celu situaciju...a ispada sledeće: učenik mora da bude kompetentan... ali za šta... za društveni život...to se ranije zvalo socijalizacija ili prosto integracija... na tragu upravo funkcionalizma...i to je svako od nas znao na seminaru...ali ne zavaravamo se da to nisu znali i predavači na seminaru... o čemu je onda ovde reč... pa upravo o ideologiji... svi se razumemo jer smo unapred svi interpelirani u ideologiju i služimo ideologiji, a da to ne pokazujemo, jer obavljamo funkciju škole, društvenu funkciju selekcije, a šta znači selekcija ako ne uključivanje-isključivanje unutar društva. A to bi značilo sledeće: učenik kroz proces učenja treba da sagleda kako da postane funkcionalni momenat jednog (nefunkcionalnog) društva i to naročito ako se koristi sledeći model: diskriminacija, mediji, nevladine organizacije, vlast itd. Upravo na to su i kolege ukazale: da je cela šema zapravo nefunkcionalna, da u našem društvu danas ne postoji način, čak ni zakonski, da se dokaže diskriminacija, a ne da još snabdevamo učenike nekakvom lažnom nadom, pa učenici su toga već svesni, dakle, učenička svest na neki način već prevazilazi očekivanja pedagoga koji bi od njih da naprave funkcionalne elemente društva. I sve bi to da vide na jednom času. Ja nisam siguran da li sam za svojih deset godina, ukupno gledajući, i kada sagledao tako nešto, a ne da tako nešto bude prisutno na jednom času. Ovde se nekako zaboravlja da učenici iza sebe treba da imaju nekakav rad, a taj rad ne može da se stekne u školi, prosto škola i nije mesto za to...sa druge strane, učenici su uvek u opoziciji prema školi i autoritetu, oni pronalaze svoje mehanizme da se tome suprostavljaju, čak na nesvesnom nivou, a profesor toga mora biti svestan i mora prosto računati sa tim...osim toga, smišna je uloga pedagoga u nastavi, kažem smešna jer pedagog nikada ne učestvuje u nastavi, čak i kad je prisutan na času to nikada nije realan čas, kao što ni ogledni čas nikada nije realni čas, i štoga je smešno sve to obilaženje časova, nadgledanje i upućivanje, jer danas su profesori prinuđeni da krivotvore delatnost, kao i djaci uostalom, tako da kad se pojavi kontrola, za njih se igra predstava, to je nekakva simulacija časa, časa koji samo podseća na sebe, ali nikada nije nije stvaran čas. Zato bi cela ta predstava bila smešna da nije žalosna. I ona uglavnom služi da održava nekakav oblik discipline među profesorima, ali realno, nema veze sa životom, kao što ni pedagog i pedagogija nema veze sa školom...ali kao mehanizam ideologije, naravno da radi i funkcioniše...
Reč iskupljenje često ima moralnu konotaciju. Međutim, ako pogledamo u rečnik tu ćemo pronaći raznovrsna značenja: spasiti se, odbraniti se, izbaviti se, osloboditi se, opravdati se, popraviti, okajati, ublažiti, dobiti oprost, fig. oprati se...I samo površnim pogledom možemo zaključiti da ovde moralna konotacije nije dominantna. Moralna konotacija je naročito povezana sa religijom i to posebno hrišćansvom, a gde ovu reč srećemo u smislu okajati grehe ili dobiti oprost. Ali u kom smislu iskupljenje i oslobađanje, odnosno, izbavljenje idu skupa? Čak rano hrišćansko tumačenje ove reči polazi od predstave oslobađanja i izbavljenja. Ovde se oslobađanje tumači kao vid „slobode od okova“ i to u smislu oslobađanja od ropstva. Dakle, čak veza između slobode i ropstva, još u ovom ranom hrišćanskom tumačenju ostaje dosta jaka, iako se u sledećem koraku oslobađanje povezuje sa spasenjem. To znači da osloboditi se (okova) istovremeno znači i spasenje (duše). Gnosticizam takođe povezuje ove dve reč
Коментари
Постави коментар