Da li se Vučić malo zaigrao? Dešavalo se da naši političari ne procene baš uvek najbolje političku situaciju. Miloševiću se to desilo kada je ušao u sukob sa NATO paktom oko problema Kosova i Metohije. Njegov privid nije bio samo u tome što je ušao u sukob sa jednim mnogo jačim vojnim savezom, kao što je NATO, nego što je računao da će rat sa NATO-om iskoristiti da ponovo zadobije Kosovo i Metohiju (sprovodeći nasilje nad Albancima uz pomoć vojske i policije). Nakon toga Milošević objavio pobedu protiv NATO-a na predstojećim izborima, iako je svima bilo očigledno da je iza sebe ostavio razorenu i opustošenu zemlju. Teško da se tu radilo o nekakvoj pobedi. Ne pravi li sličnu grešku danas i Vučić. Nakon četiri meseca što nije obrazovao vladu i to na izborima koji su po svim parametrima bili nelegalni, na kojima je on osvojim apsolutnu većinu u parlamentu, Vučić je ovih dana najavio nove parlamentarne izbore tokom predsedničkih izbora 2022. godine. Glavno pitanje je šta Vučić i SNS očekuju na sledećim izborima? Dosad nam je bilo jasno da je Vučić izbore shvatio kao nekakvo sportsko takmičenje u kom je svaki pun potrebno prebaciti prethodnu normu, postići veći rekord, ali šta se više može očekivati od onog što su Vučić i SNS napravili na nedavnim izborima. Uprkos opasnosti od zaraznog virusa (Korona) izbori su bili organizovani na brzinu, a opoziciji ne samo da nije ostavljeno dovoljno vremena da vode kampanju, budući da je deo opozicije bio u bojkotu, nego je bilo potrebno primenjivati i posebne mere zaštite, uključujući i zabranu okupljana velikog broja ljudi (koja je bila privremeno suspendovana jer se vlasti činilo da smo pobedili Koronu, a što je za posledicu imalo bujanje zaraze i tokom letnjih dana). Kao šlag na tortu, nakon tako agresivnog starta i veoma velikog uspeha na izborima (na lokalu su valjda osvojili sve što se osvojiti može), dešava se nagli zastoj, zatišje koje traje četiri meseca, a čini se da je vlast nesposobna da sastavi vladu, jer Vučić zbog nečeg okleva. To ga međutim nije sprečilo da ponovo upropasti dijalog sa Albancima, iako su pod uticajem SAD-a potpisali jedan veoma sumljim sporazum, koji na prvi pogled deluje da nas je posvađao upravo sa onim partnerima sa kojima je Vučić sarađivao tokom korona krize (Rusijom i Kinom) i sa kojima je ušao u ozbiljne infrastrukturalne aranžmane (brza pruga Beograd-Novi Sad, autoput od Novog Sada do Rume itd.). Ipak, na kraju kad se odlučio da konačno imenuje starog-novog mandatara Vučić nije propustio priliku da najavi mogućnost i novih parlamentarnih izbora, verovatno u proleće 2022. godine. Zašto je Vučić toliko oklevao? Da se nije zaigrao? Očigledno da je Vučić planirao da najavi ozbiljan zaokret. Taj zaokret je ono što se od političara kao što je Vučić na neki način i očekivao. To je konačno odustajanje od priznanja Kosova i Metohije i sa tim raskidanje dogovora sa EU, a samim tim i okretanje prema Rusiji i Kini. Naravno, problem sa Rusijom je u tome što Putin ne veruje preterano Vučiću, a verovatni ni Kinezi neće praviti problem dok njihove firme učestvuju u izgradnji naše infrastrukture. Taj zaokret je očekivan, budući da Vučić nije mogao da ispuni ništa od očekivanja EU, upravu nije mogao modernizovati jer mu je ona služila za zapošljavanje stranačkih kadrova – bez kojih ni izdaleka ne bi imao takav uspeh na izborima – Kosovo i Metohiju nije mogao priznati jer bi to bilo političko samoubistvo, a samostalni rad sudova (vladavina prava i pravna država) bi značila otvaranje brojnih afera, a samim tim i izvođenje brojnih SNS fukcionera pred sudove. Umesto toga Vučić može da se zalaže za nekakvu imaginarnu borbu protiv organizovanog kriminala, kao da niko ne zna da su upravo njegovi najbliži saradnici do gole guše uvučeni u kriminal – o kakvoj borbi protiv kriminala tu može biti reči i kojim sredstvima? - ostaje glavno pitanje. U takvoj situaciji Vučić je primoran da se udalji od EU, a da pritom misli da može kao Erdogan podjednako efikasno da ucenjuje EU, Rusiju i SAD. Kao odgovor na to Vučić priprema skretanje udesno, a to znači angažovanje desničarskih organizacija, koje je Vučić dosad koristio za razbijanje opozicije, kao potencijalne opozicije koja treba da plaši EU i da istovremeno Vučića promoviše kao lidera i „faktora stabilnosti“ na balkanu. To je razlog zašto ćemo u narednih godinu dana biti svedoci jednog ukrupnjavanja desnicarskih organizacija u jednu stabilnu organiciju koja Vučiću treba da posluži kao prava i jedina opozicija. Na taj način će dodatno potući opoziciju – totalno će obismisliti njihovu ionako besmislenu ideologiju desnog centra – a istovremeno ojačati vlastiti pozicije u EU. Sad nam tek postaje jasno zašto je Vučić povlačio određene poteze, zašto je uzburkao proteste pred odlazak u EU i zašto je izveo na ulicu policiju i pustio ih da se onako agresivno razračunavaju sa protestantima. Dakle, na pomolu je jedna nova transformacija Vučića koja treba da mu obezbedi još nekoliko godina vlasti. Naravno, pravo je pitanje da li se Vučić u nečemu preračunao? I koliko će dugo EU tolerisati Vučićevo sedenje na dve stolice? Jer kako sada stvari stoje neće više niko biti slep na Vučićevo potpomaganje Republike srpske i istovremeno uporno odbijanje priznanja Kosova. Da li je na pomolu nekakva nova „Oluja“? A nije li nam Vučić obećao da nas (nas, Srbe) to više nikada neće zadesiti? I ne dešava li se nama na Balkanu upravo ono što nam naši političari obećavaju da ne bi trebalo da se desi? Setimo se samo šta je Milošević poručivao sa Gazimestana (Niko ne sme da vas bije) i zamislimo se nad onim što se posle desilo.
Reč iskupljenje često ima moralnu konotaciju. Međutim, ako pogledamo u rečnik tu ćemo pronaći raznovrsna značenja: spasiti se, odbraniti se, izbaviti se, osloboditi se, opravdati se, popraviti, okajati, ublažiti, dobiti oprost, fig. oprati se...I samo površnim pogledom možemo zaključiti da ovde moralna konotacije nije dominantna. Moralna konotacija je naročito povezana sa religijom i to posebno hrišćansvom, a gde ovu reč srećemo u smislu okajati grehe ili dobiti oprost. Ali u kom smislu iskupljenje i oslobađanje, odnosno, izbavljenje idu skupa? Čak rano hrišćansko tumačenje ove reči polazi od predstave oslobađanja i izbavljenja. Ovde se oslobađanje tumači kao vid „slobode od okova“ i to u smislu oslobađanja od ropstva. Dakle, čak veza između slobode i ropstva, još u ovom ranom hrišćanskom tumačenju ostaje dosta jaka, iako se u sledećem koraku oslobađanje povezuje sa spasenjem. To znači da osloboditi se (okova) istovremeno znači i spasenje (duše). Gnosticizam takođe povezuje ove dve reč
Коментари
Постави коментар