Пређи на главни садржај

ŠTA TO VUČIĆ NIJE REKAO?

Da li se Vučić malo zaigrao? Dešavalo se da naši političari ne procene baš uvek najbolje političku situaciju. Miloševiću se to desilo kada je ušao u sukob sa NATO paktom oko problema Kosova i Metohije. Njegov privid nije bio samo u tome što je ušao u sukob sa jednim mnogo jačim vojnim savezom, kao što je NATO, nego što je računao da će rat sa NATO-om iskoristiti da ponovo zadobije Kosovo i Metohiju (sprovodeći nasilje nad Albancima uz pomoć vojske i policije). Nakon toga Milošević objavio pobedu protiv NATO-a na predstojećim izborima, iako je svima bilo očigledno da je iza sebe ostavio razorenu i opustošenu zemlju. Teško da se tu radilo o nekakvoj pobedi. Ne pravi li sličnu grešku danas i Vučić. Nakon četiri meseca što nije obrazovao vladu i to na izborima koji su po svim parametrima bili nelegalni, na kojima je on osvojim apsolutnu većinu u parlamentu, Vučić je ovih dana najavio nove parlamentarne izbore tokom predsedničkih izbora 2022. godine. Glavno pitanje je šta Vučić i SNS očekuju na sledećim izborima? Dosad nam je bilo jasno da je Vučić izbore shvatio kao nekakvo sportsko takmičenje u kom je svaki pun potrebno prebaciti prethodnu normu, postići veći rekord, ali šta se više može očekivati od onog što su Vučić i SNS napravili na nedavnim izborima. Uprkos opasnosti od zaraznog virusa (Korona) izbori su bili organizovani na brzinu, a opoziciji ne samo da nije ostavljeno dovoljno vremena da vode kampanju, budući da je deo opozicije bio u bojkotu, nego je bilo potrebno primenjivati i posebne mere zaštite, uključujući i zabranu okupljana velikog broja ljudi (koja je bila privremeno suspendovana jer se vlasti činilo da smo pobedili Koronu, a što je za posledicu imalo bujanje zaraze i tokom letnjih dana). Kao šlag na tortu, nakon tako agresivnog starta i veoma velikog uspeha na izborima (na lokalu su valjda osvojili sve što se osvojiti može), dešava se nagli zastoj, zatišje koje traje četiri meseca, a čini se da je vlast nesposobna da sastavi vladu, jer Vučić zbog nečeg okleva. To ga međutim nije sprečilo da ponovo upropasti dijalog sa Albancima, iako su pod uticajem SAD-a potpisali jedan veoma sumljim sporazum, koji na prvi pogled deluje da nas je posvađao upravo sa onim partnerima sa kojima je Vučić sarađivao tokom korona krize (Rusijom i Kinom) i sa kojima je ušao u ozbiljne infrastrukturalne aranžmane (brza pruga Beograd-Novi Sad, autoput od Novog Sada do Rume itd.). Ipak, na kraju kad se odlučio da konačno imenuje starog-novog mandatara Vučić nije propustio priliku da najavi mogućnost i novih parlamentarnih izbora, verovatno u proleće 2022. godine. Zašto je Vučić toliko oklevao? Da se nije zaigrao? Očigledno da je Vučić planirao da najavi ozbiljan zaokret. Taj zaokret je ono što se od političara kao što je Vučić na neki način i očekivao. To je konačno odustajanje od priznanja Kosova i Metohije i sa tim raskidanje dogovora sa EU, a samim tim i okretanje prema Rusiji i Kini. Naravno, problem sa Rusijom je u tome što Putin ne veruje preterano Vučiću, a verovatni ni Kinezi neće praviti problem dok njihove firme učestvuju u izgradnji naše infrastrukture. Taj zaokret je očekivan, budući da Vučić nije mogao da ispuni ništa od očekivanja EU, upravu nije mogao modernizovati jer mu je ona služila za zapošljavanje stranačkih kadrova – bez kojih ni izdaleka ne bi imao takav uspeh na izborima – Kosovo i Metohiju nije mogao priznati jer bi to bilo političko samoubistvo, a samostalni rad sudova (vladavina prava i pravna država) bi značila otvaranje brojnih afera, a samim tim i izvođenje brojnih SNS fukcionera pred sudove. Umesto toga Vučić može da se zalaže za nekakvu imaginarnu borbu protiv organizovanog kriminala, kao da niko ne zna da su upravo njegovi najbliži saradnici do gole guše uvučeni u kriminal – o kakvoj borbi protiv kriminala tu može biti reči i kojim sredstvima? - ostaje glavno pitanje. U takvoj situaciji Vučić je primoran da se udalji od EU, a da pritom misli da može kao Erdogan podjednako efikasno da ucenjuje EU, Rusiju i SAD. Kao odgovor na to Vučić priprema skretanje udesno, a to znači angažovanje desničarskih organizacija, koje je Vučić dosad koristio za razbijanje opozicije, kao potencijalne opozicije koja treba da plaši EU i da istovremeno Vučića promoviše kao lidera i „faktora stabilnosti“ na balkanu. To je razlog zašto ćemo u narednih godinu dana biti svedoci jednog ukrupnjavanja desnicarskih organizacija u jednu stabilnu organiciju koja Vučiću treba da posluži kao prava i jedina opozicija. Na taj način će dodatno potući opoziciju – totalno će obismisliti njihovu ionako besmislenu ideologiju desnog centra – a istovremeno ojačati vlastiti pozicije u EU. Sad nam tek postaje jasno zašto je Vučić povlačio određene poteze, zašto je uzburkao proteste pred odlazak u EU i zašto je izveo na ulicu policiju i pustio ih da se onako agresivno razračunavaju sa protestantima. Dakle, na pomolu je jedna nova transformacija Vučića koja treba da mu obezbedi još nekoliko godina vlasti. Naravno, pravo je pitanje da li se Vučić u nečemu preračunao? I koliko će dugo EU tolerisati Vučićevo sedenje na dve stolice? Jer kako sada stvari stoje neće više niko biti slep na Vučićevo potpomaganje Republike srpske i istovremeno uporno odbijanje priznanja Kosova. Da li je na pomolu nekakva nova „Oluja“? A nije li nam Vučić obećao da nas (nas, Srbe) to više nikada neće zadesiti? I ne dešava li se nama na Balkanu upravo ono što nam naši političari obećavaju da ne bi trebalo da se desi? Setimo se samo šta je Milošević poručivao sa Gazimestana (Niko ne sme da vas bije) i zamislimo se nad onim što se posle desilo.

Коментари

Популарни постови са овог блога

SUMA SUMARUM STUDENTSKOG POKRETA

Možda je došlo vreme da sumiramo utiske o studentskim protestima. Izvesno je da je prošlo 5 meseci od pobune studenata, a mi još uvek nemomo ni naznaku nekakvog političkog projekta. Ako se setimo, studentski protesti su i počinjali sa pričom da političke stranke nemaju tapiju na politiku ali se od tada nije pojavila nikakva politička alternava u Srbiji. Poslednji događaji su pokazali da studenti nisu bili nezavisni od političke ili kulturne elite iz opozicionih krugova, budući da poteze koje su studenti u poslednje vreme povlačili bili su blago rečeno fiasko. Nesumljivo da je ključan datum po tom pitanju bio 15. mart. Tada smo svedočili da se studentski protest raspao i to je moglo da se prati u direktnom prenosu. Nakon toga su studenti samo tražili izgovore da produže agoniju, ali je bilo evidetno da studenti nisu dorasli zadatku koji su im neki namenili, a to je promena aktuelne vlasti. Najgore od svega je to što studenti nisu hteli da prihvate istinu, negu su tvroglavo terali po s...

ZAŠTO NE PODRŽAVAM STUDENTSKE PROTESTE

Studentski protesti su ušli u Novu godinu sa starim zahtevima. Instini za volju, moram priznati da mi nisu najjasniji studentski zahtevi. Posebno je nejasan prvi zahtev koji se odnosi na to da je potrebno da svi odgovorni za pad nadstrešnice u Novom Sadu budu kažnjeni. Među opozicijom, istina u manjini (Narodna stranka), se pojavilo mišljenje da je istraga povodom pada nadsrešnice vođena na brzinu, i da ima ozbiljnih propusta, a što ukazuje na to da bi optužnica na sudu mogla „biti oborena“ iz tehničkih razloga. Jedan od razloga za to je i pritisak koji su studenti i celokupna javnost vršili na tužilaštvo, zbog čega je istražni postupak trajao kraće nego obično. Osim toga, druga stvar koja se pominje povodom ovog slučaja jeste problem korupcije, ali treba reći da za korupciju nije uopšte nadležno tužilaštvo koje je vodilo istragu, nego je za to potrebno da se pokrene posebni postupak – za to su nadležni sudovi posebne nadležnosti (privredni, prekšajni, upravni itd.) – koji takođe treba...

ĆACI DOKLE ĆACI

Čini se da je jedan termin skorijeg datuma izvor brojnih sporenja i diskusija. Reč je o terminu ćaci. Izvorno, termin je nastao kao neka vrsta uličnog grafita, ispisan na zidu jedne novosadske gimnazije: Ćaci idite u škole. Napisan je na ćirilici. Teško je pogoditi na koga se ovo odnosi, ukoliko nije reč o ličnom imenu, i najverovatnije da je reč o jezičkog gresci, što ukazuje da je poruku možda napisao neko ko se ne služi najbolje ćiriličnim pismom. Ono što je frapantno jeste da je ubzo ova reč postala nekakav „simbol otpora sistemu“ u stutudenskih i građanskih krugovima, tokom nedavnih protesta koji ulaze evo i u peti mesec. Postavlja se pitanje kako to da je jedna jezička greška – ako je uopšte reč o grešći, jer ljudi svašta pišu po zidu, a može se pretpostaviti da je ovo ipak bilo namenjeno đacima novosadske gimnaziji, koji su tih dana bili u obustavi nastave – mogla da izazove toliko različitih interpretacija, putem interneta su kružile fore ne ovu temu, a ova reč ubrzo je postala...