Večeras se vodila interesantna internet debata između predstavnika različitih građanskih inicijativa (GKP – Grupa za koncepualnu politiku, Inicijativa ne davimo Beograd, Grupa građana) povodom pitanja „mogućnosti političkog organizovanja ljudi koji su se nakon pokretanja različitih inicijativa i rada u civilnom sektoru odlučili za izbornu politiku i mobilizaciju”. Takođe je bilo reči o nedavnom pozivu Borisa Tadića da se ujedini opozicija I sagledaju strategije političke borbe za nove predsedničke ili čak parlamentarne izbore. Reč je dakle o ljudima koji su se afirmisali prvenstveno u lokalnim strategijama borbe protiv vlasti, uglavnom na gradskom nivou, u pokušaju da se javna dobra zaštite od pogubnih državnih strategija – koje privatizuje javno dobro ili ga pretvaraju u nekih oblik javno-privatnog partnerstva. Ali generalno, najviše je reči bilo o depolitizacije političkog, pri čemu se zaboravlja da depolitizaciju nije sproveo Vučić, nego neoliberalni kapitalizam, a Vučić je samo jedan od profesionalnih političara koji zna kako igrati na temu depolitizacije. Zašto je ova razlika bitna? Zato što se otuda izvodi politički angažman, a to je bitna tema sagovornika u ovoj diskusiji. Čini se da se ponovo vraćamo nepopularnoj temi, kada je bar kritika kapitalizma u pitanju, a to je problem otuđenja. I to problem otuđenja koji se dešava još u dobi deteta, pri čemu se sprovodi jedna atomizacija sopstva, utoliko da ljudi još od ranog doba, tj. detinstva, postaju zavisnici i deo konzumerističkog mentaliteta. Sa tog stanovišta je sasvim teško postaviti pitanje o novoj strategiji ili čak novim taktikama u borbi protiv vlasti, jer vlast je na ovim prostorima trenutna ispostava neoliberalnog kapitalizma, zato I pitanje vlasti I promene vlasti je uvek upitno dok se ne dovede u pitanje proizvodna instanca, a to je dominacija neoliberalnog kapitalizma danas. Na stranu sa tim što je ova debata sasvim dobar način da se sretnu ljudi koji se angažuju oko bitnih političkih tema I koji ljudima znače, jer čine nekakvo opšte dobro, ali je skandal najveće vrste da ni u jednom trenutku reč kapitalizam ili neoliberalni kapitalizam nije bila pomenuta, a da pritom misle da je moguće promeniti vlast odozgo, putem promene predstavnika u mesnoj zajednici, koja predstavlja osnovu lokalne samouprave, kao da ne znaju da su odluke mesnih zajednica u svakom slučaju zavisne od organa lokalne samouprave, koji im ubezbeduju sredstva, pa samim tim I odlučuju o stvarima koje će se rešavati na nivou mesne zajednice. Problem lokalne demokratije je u tome što je system postavljen na centralističkim osnovama, a menjati sistem odole je gubljenje vremena, jer to znači da postajete zavisni od lokalne samouprave, a oni su uvek politički ustrojeni I uvek dodeljuju sredstva svojim političkim istomiljenicima. Ljudi zaboravljaju da kapitalizmu odgovara jedna partokratska struktura koja se širi od gore I koja zaposeda sve druge mehanizme vlasti, zapravo, ona od države stvara mehanizme vlasti, odnosno, poluge moći koje služe u svhu, posrednog ili neposrednog, uvećanja kapitala. To je razlog zašto je lokalnoj samoupravi mnogo laške zadovoljiti neki lični interes nego zaštititi neki opšti interes, jer mnogo je lakše naći uhlebljenje u nekoj lokalnoj stukturi vlasti, I tamo naplatiti neku svoju aktivnost, nego se boriti za zaštitu nekog opšteg dobra, jer to unapred znači biti protiv neoliberalnog kapitalizma, čiji cilj I jeste privatizacija javnog dobra, jer to automatski znači I biti protiv države. O tome kao da ne govore sagovornici u ovoj diskusiji, a nisam ni siguran da li su oni svega toga svesni, iako je reč o ljudima koji su provereni borci protiv države, ali nisam siguran da su oni svesni da borba za javno dobro, odnosno, politika, uvek, a naročito danas znači neminovan sukob sa državom I da upravo na tom sukobu treba insistirati kao na instanci koja na kraju treba da nas dovede do politike. Ne postoje izbori, niti su izbori samo jedna u od karika u toj borbi, reč je o tome da treba afirmisati sva moguća sredstva u borbi protiv države, a ne samo protiv Vučića, jer to je jedina garancija I borbe protiv neoliberalnog kapitalizma. Sumnjam da su svi akteri u ovoj diskusiji spremni na tako nešto, ali bez toga se ne može dobiti borba za javno dobro, niti ostvariti politika, u najširem smislu reči.
Možda je došlo vreme da sumiramo utiske o studentskim protestima. Izvesno je da je prošlo 5 meseci od pobune studenata, a mi još uvek nemomo ni naznaku nekakvog političkog projekta. Ako se setimo, studentski protesti su i počinjali sa pričom da političke stranke nemaju tapiju na politiku ali se od tada nije pojavila nikakva politička alternava u Srbiji. Poslednji događaji su pokazali da studenti nisu bili nezavisni od političke ili kulturne elite iz opozicionih krugova, budući da poteze koje su studenti u poslednje vreme povlačili bili su blago rečeno fiasko. Nesumljivo da je ključan datum po tom pitanju bio 15. mart. Tada smo svedočili da se studentski protest raspao i to je moglo da se prati u direktnom prenosu. Nakon toga su studenti samo tražili izgovore da produže agoniju, ali je bilo evidetno da studenti nisu dorasli zadatku koji su im neki namenili, a to je promena aktuelne vlasti. Najgore od svega je to što studenti nisu hteli da prihvate istinu, negu su tvroglavo terali po s...
Коментари
Постави коментар