Пређи на главни садржај

KAD JE PREDSEDNIK ZAĆUTAO

Bili smo svedoci jednog dugog ćutanja predsednika. Mnogi su se pitali šta se to sa predsednikom dogodilo i da se nije negde izgubio na punu u inostranstvo. A bilo je mnogo razloga da čujemo glas predsednika. Prvo, tu su bili podaci BIRN-a o kojima je reč dala struka, pomalo nespretno i neubedljivo. Drugo, ostvarena je istorijska pobeda SNS-a na izborima za koje se sve može reći osim da su bili slobodni i pošteni, a internetom su kružili i sumnjivi snimci popunjavanja tuđih listića od strane nekakvih nepoznatih osoba, pravljenje duplih spiskova i sl. Osim što se ni sama izborna komisije nije izjašnjavala nekoliko dana povodom izlaznosti, nepravilnosti su bile na brojnim mestima zbog čega se organizovalo ponavljanje glasanja, a što je donekle umanjilo izlaznost, ali se nije uspelo u nameri, ako je to i bila ičija namera, da se još neka opoziciona lista prošvercuje u parlament. Treće, ono o čemu je i strana štampa uveliko pisala, bili su problemi vezani za slabljenje epidemijskih mera, a što je za posledicu imalo pojavu brojnih žarišta: od Novog Pazara i Tutina do Senice i Beograda. Ovim događaju su prethodili stranački mitinzi, sportske svečanosti (derbi Partizana i Zvezde pred velikom publikom, teniski turnir, proslava titule i sl.), kao i veliko slavlje u veče izborne noći. Sve to je dovelo do velikog zaražavanja, kako sportista tako i političara. Ali svako je od nas znao da je predsednik morao da se pojavi pre ili kasnije. Moguće da se umorio u izbornoj kampanji, s obzizom da je u poslednje dane kampanje provodio tako što je išao sa televizije na televizuju sa nacionalnom frekvenciju i pričao o velikoj pobedi protiv korone, razvoju Srbije i mogućim investicijama u budućnosti, čak je uspeo da otvori i jednu fabriku koja nije imala radnu dozvolu, niti je lokalno stanovništvo bilo upuznato sa tim da se na tom mestu treba da gradi fabrika, ali bitno je da je predsednik o svemu tome obavešten. Razumljivo, umori se čovek posle takve funkcionerske kampanje. Moguće da bi i o tome mogao nešto reći. I onda se desi šta? Posle dugog ćutanja konačno je odlučio da nam se obrati predsednik. Pritom, je mislio da je prošlo dosta vremena i da su ljudi u međuvremenu zaboravili na pitanja koja su zanimala. Umesto toga, po dobrom starom običaju je počeo da zapoveda putem televizijskog ekrana, doduše nije pretio motkom kao neki njegovi stranački funkcioneri na lokalu, ali je podvukao da je neophodno ponovo se vratiti u vanredno stanje u glavnom gradu, pri čemu je najavio da će verovatno i veliki broj ljudi morati biti vakcinisan, da li od korone ili sezonskog gripa, nije se baš najbolje razumelo. Ispostavilo se da su opet gradjani krivi jer se nisu držali preporuka, što je doista i tačno, ali da li ima tu malo krivice vlasti, o tome nije bilo puno reči. Ispostavilo se kao da su građani zloupotrebili dobru volju vlasti, pa ih je snašlo što ih je snašlo, a u tim uslovima je neophodno uvesti i vanredno stanje na teritoriji glavnog grada. I obično kada vlast bude gluva za narod, narod joj uzvrati na najgori način. A to se i desilo upravo nakon predsednikovog govora, koji je iziritirao toliko ljudi da su oni odlučili izaći na ulicu. Sta se kasnije desilo verovatno vam je poznato. Naravno, i ovog puta se vlast kune da nije imala nikakvog udela, čak da nije mogla da pretpostavi da će se nešto slično desiti, a po prvi put je policija odgovorila nasilno, što sigurno nisu slike demokratskog režima. Ne samo da je parlament ostao bez opozicije, nego je i policija polako počela da pokazuje svoje nasilničko lice tokom protesta. Sve to ruši imidž prividne demokratije u Srbiji i potvrđuje da je zaista reč o nekakvom hibridnom režimu, kako se obično nazivaju politički sistemi skloni autoritarizmu. Iako mediji sa nacionalnom frekvencijom nisu sa terena izveštavali o sinoćnim događajima, od samog jutra oni nisu prestajali da govore samo o jednoj temi: o sinoćnim protestima. I to na dobro poznat način: tu su bili i stručnaci i analitičari, pristalice teorija zavere, liberali kao i rusofili, kao i pojedini političari iz vlasti. Na kraju je i predsednik odlučio da se ponovo obrati naciji, oko 15 h. Njegovo govor je bio sažetak svega o čemu su trabunjali mediji sa javnom frekvencijom od ranog jutra, aludirajući na nekakve strane uticaje (Ruske ili čak zapadnjačke), spominjao je nekakve agrumente koje će podneti stranim vladama o uplitanju njihovih obaveštajnih agencija, pri čemu je opravdavao nasilje policije kao odgovor na nasilje protestanata, za koje se spekuliše da su poreklom iz kriminalnog miljea, čak pripadnici i nekih zemalja u regionu (naravno, nije rečeno kojih, ali je bitno da predsednik o tome sve ima obaveštenje, što valjda njegovim zabrinutim građanima treba da ulije sigurnost). Sve u svemu, radi se o jednom ozbiljnom pokušaju da se oslabe pregovaračke sposobnosti Srbije pred pregovore o Kosovu (iako nije jasno zašto bi neko uošte imao takve namere, poznato je da SNS ima dvotrećinsku većinu u parlamentu i da prema tome može da menja ustav kako kome odgovara, što naravno predsedniku ostavlja jako male mogućnosti za politički manevar kod zapadnih saveznika). Na kraju je bilo reči i o koroni, i ovog puta sve je prebačeno na struku koja će odlučiti o tome da verovatno neće biti vanrednog stanja i zabrane kretanja u glavnom gradu, kako je predsednik prvobitno najavio i što bi i sam voleo jer to smatra najefikasnijim načinom borbe protiv virusa, ali bože moj, ko da njega neko pita i kao da on o nečemu odlujuče, tu je struka da kaže konačnu reč. Tako se završila tužna ujdurma predsednikovog ćutanja. A za posledicu je kao i uvek imao to da predsednik uglavnom priča o onom o čemu ga niko nije pitao, i da odgovornost uvek pronalazi na drugoj strani, kod tobožnje opozicije ili čak nekakvih stranih državnih agentura. Međutim jedna stvar je ipak jasna. Iako to nije rekao svi znamo da je predsednik popustio, to se desilo i kada su bili u pitanju studentski protesti, a i sada kada se pokrenulo pitanje uvođenja vanrednog stanju u glavnom gradu. A to nije tako loše, jer ako vlast počinje da popušta pod pritiscima, to govori o njenoj slabosti, iako deluje da vlast nikad bolje nije stajala. A moguće da je to i početak pada Vučićevog lika i dela. Mada, brinu oni koji dolaze za njim, čini se da su oni mnogo više okrenuti udesno od njega, i ako je bio primoran da pusti fašisti u institicije, moguće da će mu isti ti jednog dana doći glave. A tek tada nam neće biti pomoći.

Коментари

Популарни постови са овог блога

SUMA SUMARUM STUDENTSKOG POKRETA

Možda je došlo vreme da sumiramo utiske o studentskim protestima. Izvesno je da je prošlo 5 meseci od pobune studenata, a mi još uvek nemomo ni naznaku nekakvog političkog projekta. Ako se setimo, studentski protesti su i počinjali sa pričom da političke stranke nemaju tapiju na politiku ali se od tada nije pojavila nikakva politička alternava u Srbiji. Poslednji događaji su pokazali da studenti nisu bili nezavisni od političke ili kulturne elite iz opozicionih krugova, budući da poteze koje su studenti u poslednje vreme povlačili bili su blago rečeno fiasko. Nesumljivo da je ključan datum po tom pitanju bio 15. mart. Tada smo svedočili da se studentski protest raspao i to je moglo da se prati u direktnom prenosu. Nakon toga su studenti samo tražili izgovore da produže agoniju, ali je bilo evidetno da studenti nisu dorasli zadatku koji su im neki namenili, a to je promena aktuelne vlasti. Najgore od svega je to što studenti nisu hteli da prihvate istinu, negu su tvroglavo terali po s...

ZAŠTO NE PODRŽAVAM STUDENTSKE PROTESTE

Studentski protesti su ušli u Novu godinu sa starim zahtevima. Instini za volju, moram priznati da mi nisu najjasniji studentski zahtevi. Posebno je nejasan prvi zahtev koji se odnosi na to da je potrebno da svi odgovorni za pad nadstrešnice u Novom Sadu budu kažnjeni. Među opozicijom, istina u manjini (Narodna stranka), se pojavilo mišljenje da je istraga povodom pada nadsrešnice vođena na brzinu, i da ima ozbiljnih propusta, a što ukazuje na to da bi optužnica na sudu mogla „biti oborena“ iz tehničkih razloga. Jedan od razloga za to je i pritisak koji su studenti i celokupna javnost vršili na tužilaštvo, zbog čega je istražni postupak trajao kraće nego obično. Osim toga, druga stvar koja se pominje povodom ovog slučaja jeste problem korupcije, ali treba reći da za korupciju nije uopšte nadležno tužilaštvo koje je vodilo istragu, nego je za to potrebno da se pokrene posebni postupak – za to su nadležni sudovi posebne nadležnosti (privredni, prekšajni, upravni itd.) – koji takođe treba...

ĆACI DOKLE ĆACI

Čini se da je jedan termin skorijeg datuma izvor brojnih sporenja i diskusija. Reč je o terminu ćaci. Izvorno, termin je nastao kao neka vrsta uličnog grafita, ispisan na zidu jedne novosadske gimnazije: Ćaci idite u škole. Napisan je na ćirilici. Teško je pogoditi na koga se ovo odnosi, ukoliko nije reč o ličnom imenu, i najverovatnije da je reč o jezičkog gresci, što ukazuje da je poruku možda napisao neko ko se ne služi najbolje ćiriličnim pismom. Ono što je frapantno jeste da je ubzo ova reč postala nekakav „simbol otpora sistemu“ u stutudenskih i građanskih krugovima, tokom nedavnih protesta koji ulaze evo i u peti mesec. Postavlja se pitanje kako to da je jedna jezička greška – ako je uopšte reč o grešći, jer ljudi svašta pišu po zidu, a može se pretpostaviti da je ovo ipak bilo namenjeno đacima novosadske gimnaziji, koji su tih dana bili u obustavi nastave – mogla da izazove toliko različitih interpretacija, putem interneta su kružile fore ne ovu temu, a ova reč ubrzo je postala...