Пређи на главни садржај

FILOZOFIJA, MITOLOGIJA, NAUKA 7

Hrišćanstvo je za filozofiju značilo novi početak. Međutim to nije početak bez pretpostavki. Dok su Grci polazili od pretpostavke da biće jeste a nebića nema, dotle Hrišćanstvo polazi od pretpostavke božanskog kreacionizma. Bog stvar biće ex nihilo, kao uostalom i što je stvorio svet i čoveka. Sam čovek je nastao na osnovu božanske slike i povereno mu je upravljanje životom na zemlji. U judaizmu Bog i čovek su povezani zakonom (dekalog), dok su u Hrišćanstvu pored zakona Bog i čovek povezani i ljubavlju. Bog je poslao sina na zemlju i žrtvovao ga na krstu, da bi mogao da uskrne i samim tim spasi celokupno čovečanstvo. Isusov čin uskrsnuća iz mrtvih označio je početak spasa celokupnog čovečanstva. Na osnovu toga tek čovek je dobio nadu u zagroban život. Na taj način je religija prirodno bila upućena na filozofiju. Linerano računanje vremena, potreba da se opravda čin božanskog stvaranja (teodiceja) i pitanje porekla zla, otvorila su sasvim nova područja na polju filozofije: radi se kako o začetku filozofije istorije tako i o stvaranja hrišćanske etike. Hrišćanska etika potiče od praroditeljskog greha, a čin okretanja ljudske volje od Boga se označava poreklom zla. Otuda se etika vezuje za pojam volje, koji sada postaje glavni reper ljudskih postupaka. Hrišćanska etika se tako razumeva počev od slobode volje i to nasuprot stoicizmu koji je poricao ovu slobodu. Taj trag filozofija će slediti od Svetog Avgustina do Kanta (moralni imperativ), a vrhunac će dobiti u Hegelovom sistemu Apsolutnog duha, gde će ideja praroditeljskog greha istovremeno značiti i čin rađanja čoveka kao slobodog i odgovornog bića. (Hegel, 1983) Tek će Šopenhauer ponovo poricati mogućnost slobodne volje i to sada u jednom psihiloškom smislu (ljudska volja je zavisna od motiva, što je motiv intenzivniji time je volja pokornija). (Šopenhauer, 1992: 51) To je otvorilo pitanje jedne sasvim nove ontologije koja započinje božanskim stvaranjem, a završava krajem istorije. (Hegel, 2006) Upravo Hegelova filozofija se pokazuje kao prirodan dovšetak takve ontologije, gde biće, u početku, biva samo „prazna apstrakcija“ i potpuno izjednačeno sa ništa, da bi tek u mišljenju (pojmu) zadobilo svoje pravo određenje. (Hegel, 1973: 173) Ipak, nasuprot srednjevekovne filozofije, novovekovna filozofija započinje bez ikakvih pretpostavki. Dekart je odlučio da sumnja u sve. Dakle, ne samo da prema Dekartu nije bilo čina božanskog stvaranja, nego taj čin može da znači da je svet stvorio nekakav „zli demon“ čija je namera i bila da me prevari. (Dekart, 2012) To znači da je radikalna sumnja jedino izvestan metod u filozofiji. Ako sam stvoren tako da se varam, a ne mogu se osloniti na čula jer mi ona ne nude nikakvu izvesnost (slične osete i osećaje imam u budnom i u stanju sna), onda mi je put sumnje jedini zagarantovan put. Ali, problem sumnje kao metoda jeste u tome što je on subjektivan. Otuda je i Dekartov zahtev, da putem subjektivnog metoda dođe do nekakvog objektivnog kriterijuma saznanja, prilično problematičan. Ali, sa druge strane, Dekart radikalno dovodi u pitanje biće. Ali, čak i taj čin radikalne sumnje opet ostaje subjektivan, budući da jedini svedok toga čina jeste ja-koje-sumnja. Ali u trenutku sumnje JA postaje svesno vlastitog bića, što znači da putem sumnje JA postaje svesno sebe samog. Sumnjajući u sve što jeste istovremeno biće subjekta postaje svesno sebe a da pritom i dalje nije sigurno ni u šta drugo. Da li to znači da filozofija, ukoliko sebe želi da izgradi bez ikakve pretpostavke, obično završava u solipsizmu? Ako JA postaje svesno svog bića putem mišljenja (sumnje), na koji način ono spoznaje druga bića (različita od sebe)? Parmenid je verovao da je „isto biti i misliti“ (izvan mišljenja nema bića i samo ono što jeste i može da se misli). Sa druge strane, Dekart se od početka nalazi na nekakvom subjektivnom tragu. Putem mišljenja mogu da utemeljim biće subjekta, nekakvu misleću supstanciju (res cogitans), ali ne i biće objekta. Po čemu se to biće subjekta razlikuje od bića objakta? Biće subjekta se otkriva u toku mišljenja, kao mišljenje koje misli sebe, dok biće objekta je nekakvo „nešto“ ostavljeno (raspoloživo) za mišljenje (subjekta). Za Dekarta biće subjekta se razlikuje od bića objekta, budući da se prvo potvrđuje u mišljenje, dok drugo zauzima nekakav prostor (protežna supstancija – res extensa) i može biti predmet mišljenja a da samo ne misli (nema sposobnost mišljenja). Tako se subjekt pokazuje aktivan u odnosu na objekt, koji predstavlja nešto pasivno (u mišljenju). Ali ne samo to. Subjekt je u mišljenju svestan vlastitog bića, dok druga bića mu ostaju strana. Do izvesnosti drugih bića subjekt može da dođe samo metodom, a ona nije rezervisana za mišljenje, nego za postupke verifikacije istine do kojih dolazi nauka. Sam Dekart je utoliko podeljen između zadatka filozofa i zadatka naučnika: kao filozof Dekar je primoran da započne bez pretpostavki, čak i da dovede u pitanje pretpostavku božanskog kreacionizma, ali kao naučnik on je primoran da ponovo u igru uvede Boga, ovog puta kao garanta celine postojećeg (sveta). Međutim, biće je i dalje ostalo podeljeno na subjekt i objekt, na ono što misli i ono što može biti samo predmet mišljenja i sama pretpostavka o Bogu kao savršenoj supstanciji malo je zaista mogla da promeni na stvari. I tu se javlja novi problem, unutar filozofije koja misli biće i nauke koja polaže pravo na spoznaju sveta (objekta). Sukob filozofije i nauke nije toliko izražen budući da postoji još jedan pretedent koji polaže pravo na znanje izvan nauke, a to je teologija. Čak sukob između nauke i teologije za prevlast nad znanjem odvija se upravo na polju filozofije. Filozofija, sa jedne strane, treba nauci da osigura metodu istraživanja i sa druge, da joj obezbedi polje primene. Otuda Dekart deli biće na dva regiona (na subjekt i objekt), od kojih jedan pripada biću sposobnom za mišljenje, a drugi biću koje je predmet mišljenja. Za srednjevekovnu filozofiju postoji nekakva hijerarhija bića, od božanskog uma, preko anđeoskog do čoveka, životinje, biljke i nežive materije. Bog kao stvaralac sveta jeste istovremeno i subjekt u novovekovnom smislu reči, ali samo biće jeste nekakva tvorevina i kao takvo je različito od Boga. Shvatanje objekta kao nečega čisto pasivnog, nasuprot delatnosti subjekta (mišljenju), prisutno je još u srednjevekovnoj filozofiji, ali je tek novi vek od toga načinio istinsku opoziciju. Rascep bića na subjekt i objekt saznanja je proizvod novekovnog (prikivenog) sukoba između nauke i filozofije. U ratu protiv teologije nauka za saveznika uzima filozofiju i njen je zadatak da osigura područje naučnog istraživanja (metodu), a da pritom ne odustane od vlastitog teorijskog područja (metafizike), koje je ranije bilo rezervisano za teologiju. Stvarni rat izmeđe nauke i teologije prati prikriveni sukob između nauke i filozofije, a da je to tako najbolje svedoči Dekartovo drvo znanja koje u korenu ima metafiziku, za stablo uzima fiziku (kao metodu), dok grane čine pojedinačne nauke. To znači da se novovekovno znanje sastoji od nekakvih naučnih principa, kojima se bavi metafizika, do demonstracije i izvođenja argumenata na osnovu matematike što za predmet uzima fizika i druge nauke kojima je ona uzor. To znači da teologija nije napuštena, ona je samo kamuflirana u obliku filozofije čiji je sada zadatak da nauci obezbedi realno polje istraživanja. Sličnu pretpostavku ćemo pronaći i kod drugih predstavnika racionalizma, bilo da je u pitanju Lajbnic ili Spinoza: npr. Spinozino celokupno delo Etika prožeto je determinizmom (Spinoza, 1983), dok je Lajbnic načelo dovoljno razlog uvrstio u same logičke principe, pored principa identičnosti, razlike i isključenja trećeg. Za Lajbnica, kao prethodno za Spinozu i Dekarta, determinizam je jedna od osnovnih filozofskih pretpostavki i prestabiliranu harmoniju je nemoguće zamisliti bez toga: to znači da su odnosi između monada unapred uređeni (pre stvaranja sveta) i da se odvijaju prema unapred utvrđenim pravilima. (Lajbnic, 1957) Da nije tako Lajbnicova monadologija bi se svela na modernu atomističku teoriju (beskonačnom broju monada odgovoralo bi haotično kretatanje atoma). Sa druge strane, empirizam od početka zagovara stanovište koje ide protiv metafizičkih stremljenja racionalizma. Lok o pojmovima govori kao o idejama koje mi dobijamo spolja, putem čula, dok Barkli i Hjum veruju da su ideje samo blede senke prvobitnih čulnih utisaka, koji su življi, postojaniji, jasniji itd. Ako su pojmovi empiriskog porekla, to znači da i svo naše znanje potiče iz iskustva. A ako svo znanje ima iskustveni karakter to znači da ne postoji nikakva nužnost u nauci osim one koju omogućava sinteza navike – a to je tvrdnja koja je i samog Kanta probudila iz „dogmatskog dremeža“. (Kant, 1932) Na kraju krajeva i sam Kant će se pozivati na mogućnost nauke, što znači da „opštost i nužnost“ ne potiču iz iskustva nego da ih omogućavaju subjektivne forme razuma i čulnosti. Kao filozof i Kant ima potrebu da utemelji polje važenja moderne nauke, a da ga više nije briga za metafizičke pretenzije filozofije. Od Dekarta do Kanta se tako i zbiva projekat osiguravanja osnovnih metodoloških principa nauke – koji će bivati naročito osnaženi primenom eksperimenta i empirijske metode u doba prosvetiteljstva – a što je nužno vodilo urušavanju metafizičkih pretpostavki same filozofije. Utoliko je filozofija postajala normativna osnova same nauke i kao takva nastavila je da preživljava u obliku naučnih surogata ili onoga što nazivamo humanističkim naukama. Sam Kant je postavio osnove za tako nešto, budući da je metafizičke probleme proterao iz teorije, ali ih je kao postulate zadržao u praksi i to kao osnove morala (etike). (Kant, 1979) Utoliko je pretvaranje filozofije u humanistiku zahtevalo zadržavanje onog normativnog obrasca koji je za podlogu imao i nekakvu praktičnu delatnost, odnosno učešće u institucijama i državnom aparatu. Od toga da je samo sluškinja teologije, filozofija se preobrazila u nekakav normativan okvir nauke i kao takva je poslužila humanističkim naukama u konstituisanju institucionalnog prostora u državi. Između državne ideologije i normativne tehnologije vladanja, filozofija je još uvek važila kao nekakav neobavezan pogled na svet ili tek kao jedno gledište na celinu postojećeg. U trenutku kada je počela da objavljuje svoj kraj, početkom dvadesetog veka, filozofija je bila već duboko zaglibljena u živom blatu institucionalnog prostora na državnom univerzitetu. Ne samo da je postala univerzitetsko znanje, nego je filozofija bivala sve više svesna vlastite suvišnosti u jednom univerzitetskom disciplinarnom prostoru. Tada je počela da polako okreće leđa nauci, bilo da je u pitanju egzistencijalna filozofija, bilo da su u pitanju učenja frankfurtske škole. Egzistencijalizam je naglašavao emotivna stanja i granične situacije koja čoveka izbacuju iz svakodnevnice – u kojoj se i sama nauka kreće – i primoravaju ga da postavi filozofska pitanja iz novog ugla i sa drugačijeg stanovišta. Ne samo da se postalo svesno kraja filozofije, nego se isto tako kontinuitet istorije filozofije polako gubio u korist upravo onih diskontinuiteta i prekida koji su bili karakteristični za različite etape razvoja filozofskog mišljenja: ne samo epohe u okviru istorije filozofije, nego diskontinuiteti u samoj epohi (predsokratovci u odnosu na postsokratovce, Kant u odnosu na postkantovce, Dekart i Kant naspram Ničea itd.). Nasuprot tome frankfurtska škola filozofiju pretvara u angažovanu kritiku društva, pokušavajući da filozofiju spase upravo onih normativnih elemenata koje su joj nametnule humanističke nauke. Otuda kritika društva podrazumeva i kritiku nauke, naročito empirijske metodologije koju nauka primenjuje u cilju da zagospodari prirodom, pri čemu ova dominacija ne znači nužno i emancipaciju čoveka, nego njegovu sve bestidniju eksploataciju. Utoliko humanizacija prirode ne znači i humanizaciju čoveka, nego naprotiv uvođenje sve efikasnijih mehanizama kontrole, uključujući i koncentracione logore kao logore smrti, u kojima se doslovno smrt proizvodi kao roba. Inspiraciju ovom temam kasnije će preuzeti francuski strukturalizam i poststukturalizam. Iako u početku teži naučnoj strogosti (Bart, Stros, Altiser), strukturalizam se sve više okreće od nauke i upravo u njenoj kritici vidi glavno uporište za svoje teze, bilo da je reč o kritici humanistike kao društvenog mehanizma za kontrolu populacije (Fuko, 1997), bilo da se radi o mašinskim režimima i linijama bekstva kod Deleza i Gatarija. (Delez i Gatari, 1992) Sve to u osnovi zaoštava sukob između nauke i filozofije, pri čemu filozofija danas sve više odbija da bude nešto poput normativnog prilepka nauke. A upravo tu počinje priča o nekakvoj drugačijoj ili drugoj filozofiji: filozofiji koja se suprotstavlja kulturi kao mehanizmu za proizvodnju gotovih odgovora. Za razliku od kulture, čiji je zadatak da daje gotove odgovore, filozofija iznova treba da postavlja pitanja i dovodi u pitanje ono što se smatra zdravorazumskim i očiglednim. To nije nekakav novi zadatak filozofije. Filozofija je to već činila kroz svoju istoriju. Problem je nastao u trenutku kada je filozofija pretvorena u normativnu praksu, prvobitno pod uticajem religije (hrišćanstva), a kasnije i nauke. Otuda filozofija mora ponovo da zadobije svoju izvornu funkciju: sposobnost da postavi pitanje i samim tim dovede u pitanje ono što se smatra gotovim i očiglednim. Filozofija treba da postane istinska kritika kulture, a što znači kritika kako religije i umetnosti, tako danas, još više, nauke i tehnologije. Stoga je zadatak filozofije da preispita i sve one odnose u koje danas ulaze nauka i kapital i to sve pod izgovorom razvoja novih tehnologija. Ukoliko je kritika kulture filozofija je i kritika savremene države, kao i mehanizama upravljanja populacijom, ali i primene represivnih mera i novih mehanizama kontrole putem video nadzora i novih tehnologija (informacije i telekomunikacije). Sve to ulazi u domen filozofije budući da filozofija treba da postane ono što je oduvek i bila: radikalna kritika postojećeg! NASTAVICE SE...

Коментари

Популарни постови са овог блога

O POJMU ISKUPLJENJA

Reč iskupljenje često ima moralnu konotaciju. Međutim, ako pogledamo u rečnik tu ćemo pronaći raznovrsna značenja: spasiti se, odbraniti se, izbaviti se, osloboditi se, opravdati se, popraviti, okajati, ublažiti, dobiti oprost, fig. oprati se...I samo površnim pogledom možemo zaključiti da ovde moralna konotacije nije dominantna. Moralna konotacija je naročito povezana sa religijom i to posebno hrišćansvom, a gde ovu reč srećemo u smislu okajati grehe ili dobiti oprost. Ali u kom smislu iskupljenje i oslobađanje, odnosno, izbavljenje idu skupa? Čak rano hrišćansko tumačenje ove reči polazi od predstave oslobađanja i izbavljenja. Ovde se oslobađanje tumači kao vid „slobode od okova“ i to u smislu oslobađanja od ropstva. Dakle, čak veza između slobode i ropstva, još u ovom ranom hrišćanskom tumačenju ostaje dosta jaka, iako se u sledećem koraku oslobađanje povezuje sa spasenjem. To znači da osloboditi se (okova) istovremeno znači i spasenje (duše). Gnosticizam takođe povezuje ove dve reč

O NEDAVNOJ TRAGEDIJI U ŠKOLI

Nisam planirao da se oglašavam povodom ove tragične situacije u školi, ali stvari su izgleda izmakle kontroli. Sam čin kao takav je već bio ekranizovam i ponavljan u mnogim drugim školama Amerike, Rusije, Skandinavije i o tome i nema šta novo da se kaže. Kao što tehnologija dolazi iz razvijenih zemalja tako se prepisuju i određeni modeli ponašanja, i sve to nekako izgleda samorazumljivo dok se to dešava drugima i daleko od nas. Međutim, zaista imamo problem kada se to počne dešavati i kod nas. A bilo je samo pitanje vremena. Ipak, jedan problem ovde se zaista čini obziljnim. A to je efekat bumeranga? Interesantno da je vlast do sada uspevala da spinuje sve moguće afere koje su je pogodile, a čini se da se ponekad i stvarno trudi da proizvede iznova sve veći i veći broj afera i tako jednom zatrpala drugu. Ipak, neke afere se iznova ponavljaju i ukazuju da postoji jasna sprega vlasti i kriminala: afera Savamala, afera Jovanica, afera Belivuk itd. Nemoguće da vlast nije znala – jer granič

ZA KRAJ "NOVE GODINE"

Nove godine su obično vreme za sređivanje računa. Naša očekivanja, aspiracije i nade sada postaju predmet propitivanja, a često se pitamo ima li smisla „terati po svom“ i dalje, ili treba nešto menjati u svom životu. Politička situacija u svetu nije nam išla naročito na ruku: rat u Ukrajini se nastavlja nesmanjenom žestinom, novo ratište je otvoreno i u pojasu Gaze i to sa brojnim civilnim žrtvama (uglavnom žene i deca), ali šlag na tortu su definitivno bili izbori u Srbiji od 17. decembra. Rezultat izbora je poražavajući u svakom smislu, ispostavilo se da je SNS osvojio većinu na republičkom nivou, a ima mogućnost, ukoliko grupa građana okupljena oko lekara Nestorovića da svoj pristanak, da osvoji većinu i na beogradskim izborima. Ipak, opozicija „Srbija protiv nasilja“ nije se zadovoljila takvom situacijom, oni smatraju da su izbori „pokradeni“ zbog čega su stupili u štrajk, a neki od aktivista i u štrajk glađu (Tepić, Aleksić i dr.). Opozicija je prvobitno ustala protiv beogradskih