Пређи на главни садржај

ŽIVOT JE NEKAD SIV, NEKAD ŽUT

Ne mogu da se otmem utisku u kakvoj državi živim. Ispekcija nije u stanju dve godine da poruši zgradu koja je nelegalno podignuta na planini, ali zato u roku od mesec dana može da naplati kazne od bespravnog parkiranja i to na mestu koje je istina u blizini centra ali gde obično parkiraju učenici i profesori, jer školski parking je mali, kao i većina školskih parkinga u ovoj državi. Pretpostavljam da se time podrazumeva da profesori treba da dolaze na posao gradskim prevozom, kojeg u ovom malom gradiću na granici sa Hrvatskom i nema, ili u najboljem slučaju biciklovima, mada koliko mi je poznato tek biciklističkih staza gotovo da nema, pa nije jasno ne rizikuje se na taj način da postanete meta iživljavanja nekog dokonog čuvara reda, koji obično startuje bicikliste i starije automobile, jer mu je jasno da tu uvek može nešto da se naplati. A s obizom na profesorske plate iznenadi čoveka kad čuje da neki prosvetar ide kolima na posao, pa onda još da mu treba i parking. Ali eto čuda se dešavaju. Ali nije prvi put da nas prosvetare udaraju po ušima. Država je država, a zakon je zakon, mora da se primenjuje dosledno, jer selektivna primena najviše škodi svima. A onda čujete, šta čujete, vidite na televizoru, mada ne treba možda ni svemu verovati što vidite na televizoru, naročito svojim očima, da tamo negde u Beogradu neki parkiraju na pešačkom, voze kola po parku i to kakva kola, a da im ni saobraćajna policija ni komunalna ne može ništa. Novinari o tome prave reportaže i puštaju u jutanjem programu, ali ko još za to mari. Ali bitno je da u malim gradovima zato sve odlično funkcioniše. Prvo su javne površine pretvorili u državno vlasništvo, a svi znamo da ovde država znači partija na vlasti, a onda su tek shvatili koliko te javne povrešine vrede kada se izdaju, ili kada se na njima naplaćuje parking. E sad, budući da u malim gradovima uvek postoji nekakva prečica, a očigledno da je vlast propisala da je dozvoljeno parkirati samo tamo gde ima parking mesta, a ima ih samo zato što se plaćaju, javnih parkinga gotovo i da nema, a sve drugo se smatra zelenom površinom. Još ukoliko je ta zelena površina u blizini centra, onda cena njena raste, bez obzira što to može ličiti i na malo plići kanal, pa prolaznicima više nije jasno da li oni naplaćuju nezakonito parkiranje ili neki drugi prekršaj budući da su kola završila skoro u kanalu. U svakom slučaju za tako nešto morate da izdvojite dvadeset pethiljada dinara, a vi sad vidite da li se isplati parkirati na travnatu površinu – istina u ovo vreme već trave nema, a da je neko lošije vreme, kakvo je očekivati za ovo doba, već bi bilo dovoljno blatnjavo, pa pitanje sa kakvim bi rizikom parkili tu gde parkirate. Ali ispostavilo se da ja tu parkiram već tri godine i ni jednom mi nije palo na pamet da kršim zakon, možda zato što nisam bio jedini, mnoge moje kolege, kao i učenici su radili istu stvar, a očigledno je da ni vlast nije baš marila za javno dobro, kad im je trebalo više od tri godine da konačno prekinu sa tim i da napaćuju, odnosno, da sprovode zakon, što im je zapravo i jedini posao. E sad vi zamislite o kakvoj se vlast radi kada ona počinje da primenjuje zakon u poslednjoj godini mandata i to nekako pred novu godinu, valjda kada je potrebno popuniti budžet. I ko opet najviše trpi od toga što zakon nije sproveden na vreme? Što nije postojalo neko vreme edukacije koje je potrebno građanima da se upoznaju sa promenama, pa i nekakav oblik upozorenja da se zakon krši i da sa tim treba prekinuti. Ali ne, državi nije stalo do toga, dovoljno je da smo svi odgovorni pojedinci, odgovorni najviše za sebe same, pa samim tim i treba da vodimo računa šta činimo. Naravno, nije dovoljno blamaže za profesore što škola ne može da im obezbedi dovoljno parking mesta – problem je što ulaz u skolski parking pripada nekom privatnom preduzetniku koji tu ima nekakvu fabriku, pa njemu često padne na pamet da ranije zatvori kapiju od ulaza, a onda nastaje problem za profesore kako da isteraju kola, jer je to jedini izlaz – i ali koga je to inače briga. Stoga radije profesori i učenici parkiraju kola, duž te male ulicice, koja je zaista mala, jedva kola da mogu da se obiđu, i tom prilikom rizikuju da nekom nepažnjom može da im ošteti auto. Ali koga je to sve briga. Do pre neki dan je izgledalo da nikog nije, ali se onda ispostavilo da ipak država vodi računa. I to tako što profesore i učenika kažnjava kaznom za parkiranje u iznosu od dvadeset pet hiljada dinar. Ali dobro dosta kuknjave, nije se prvi put stvar prebijala na ledjima profesora, užasno male plate i loši uslovi za rad su mnogo veći problem od ove, nazovi sitnice. Čak cena koju moraju da plate zbog nelegalnog parkiranja je prosecnih pet meseci putnih troškova koje lokalna samouprava ne isplaćuje baš najredovniju, uglavnom, kasne isplata, ali nekako se poklopi da se na kraju godine sve isplati, pa eto dobre ideje, to ionako nijednoj vlasti do sada nije palo na pamet, zašto ne uzeti od nekih profesora te novce, putem kazne, i opet nekim drugim isplatiti putne troškove, inače politika poznata po svojoj učinkovitosti tzv. „presipanje iz šupljeg u prazno“. Ali, dobro kažem, nije prvi put da se koplja lome na prosvetarima, nego kada bih znao gde idu ti novci od kazne, ne bih žalio da dam i dve ili tri plate, umesto ove jedne koju će mi kroz koji mesec uzeti, ali dobro, zakon je zakon. Samo kad bi iskoristili te novce da bar poprave opštinski parking, danas sam išao na inspekciju da se žalim i tad me je obuzela tuga, mi parkiramo u kanalu i za to dobijamo kaznu, sa pravom, a oni parkiraju na istim tim zelenim povrsinama, koje izgledaju da je nekad na njima bilo tragova betona, i verovatno bi, da nema nekakvog znaka koji označava da je parking u pitanju, bili u obavezi da i samima sebi naplaćuju kazne za nezakonito parkiranje. Bar, kažem da poprave sebi parking, ako tim novcima ne mogu da pomognu svima nama. Ali opet nešto razmišljam da će na kraju taj novac zavšitu u rukama nekog siromašnog fudbalera, ili ne daj bože ubogog popa, preduzetnike ne smem ni da pominjem. Jer zna se kome je ovde potrebno pomagati od državnog novca. Kad smo već kod popova, ulica u kojoj smo parkirali udara na stražnju kapiju crkve, odmah tu je i veliki parking, i naravno, vozni park koji ne smem i da pomenem jer mi od toga bude muka. Ali država se još uvek nije dosetila da takvima naplaćuje porez, ali zato jeste nama, koji obavljamo dosta prljav posao, nezakoniti parking. Pa nek joj je na čast, mada znam da ljudi na vlasti su daleko od časti. I ne bih da pominjem ime ovog malog mesta na granici sa Hrvatskom, jer na kraju ime mesta i nije bitno, čak mislim da su ta mesta svugde ista, i da se uvek na najslabijima i najsiromašnijima slome kola na kraju. Stoga i ne planiram nikom da se žalim. Ko bi me inače razumeo. Država – kao da ne znamo da ona od toga živi, pa ne može ona protiv sebe, jedino možemo mi protiv sebe samih i ne da možemo nego i moramo, inače drugačije neće ići.

Коментари

Популарни постови са овог блога

O POJMU ISKUPLJENJA

Reč iskupljenje često ima moralnu konotaciju. Međutim, ako pogledamo u rečnik tu ćemo pronaći raznovrsna značenja: spasiti se, odbraniti se, izbaviti se, osloboditi se, opravdati se, popraviti, okajati, ublažiti, dobiti oprost, fig. oprati se...I samo površnim pogledom možemo zaključiti da ovde moralna konotacije nije dominantna. Moralna konotacija je naročito povezana sa religijom i to posebno hrišćansvom, a gde ovu reč srećemo u smislu okajati grehe ili dobiti oprost. Ali u kom smislu iskupljenje i oslobađanje, odnosno, izbavljenje idu skupa? Čak rano hrišćansko tumačenje ove reči polazi od predstave oslobađanja i izbavljenja. Ovde se oslobađanje tumači kao vid „slobode od okova“ i to u smislu oslobađanja od ropstva. Dakle, čak veza između slobode i ropstva, još u ovom ranom hrišćanskom tumačenju ostaje dosta jaka, iako se u sledećem koraku oslobađanje povezuje sa spasenjem. To znači da osloboditi se (okova) istovremeno znači i spasenje (duše). Gnosticizam takođe povezuje ove dve reč

ZA KRAJ "NOVE GODINE"

Nove godine su obično vreme za sređivanje računa. Naša očekivanja, aspiracije i nade sada postaju predmet propitivanja, a često se pitamo ima li smisla „terati po svom“ i dalje, ili treba nešto menjati u svom životu. Politička situacija u svetu nije nam išla naročito na ruku: rat u Ukrajini se nastavlja nesmanjenom žestinom, novo ratište je otvoreno i u pojasu Gaze i to sa brojnim civilnim žrtvama (uglavnom žene i deca), ali šlag na tortu su definitivno bili izbori u Srbiji od 17. decembra. Rezultat izbora je poražavajući u svakom smislu, ispostavilo se da je SNS osvojio većinu na republičkom nivou, a ima mogućnost, ukoliko grupa građana okupljena oko lekara Nestorovića da svoj pristanak, da osvoji većinu i na beogradskim izborima. Ipak, opozicija „Srbija protiv nasilja“ nije se zadovoljila takvom situacijom, oni smatraju da su izbori „pokradeni“ zbog čega su stupili u štrajk, a neki od aktivista i u štrajk glađu (Tepić, Aleksić i dr.). Opozicija je prvobitno ustala protiv beogradskih

"KRVAVI OTKUP" ILI O POJMU ISKUPLJENJA V

Ranije je bilo reči o pojmu iskupljenja – izbavljenja. Pokušaćemo sada da ovaj pojam povežemo sa vesternom. Ranije smo govori o tome kako je vestern prošao kroz tri razvojne faze, a koje su donekle povezane i sa tranasformacijom Holivuda, od studijskog snimanja i malih, nezavisnih agencija, do ukrupljavanja kapitali i izmeštanja studija širom sveta. Ove faze smo posmatralia kao klasični, novi i postmoderni Holivud. Istu podelu je moguće načiniti i sa vesternom. Svaka od ovih faza u razvoju vesterna ima i svoje karakteristike. Klasični vestern predstavlja Divlji zapad kao mesto izgradnje buduće parcijalne zajednice. Kažemo parcijalne zajednice zato što se ona uglavnom zasniva na ljudima koji su povezani hrišćanskim vrednostima protestantske provinijencije, a koji su po prirodi bele kože i anglosaksonskog porekla. Sve drugo je iz ove zajednice isključeno – to je razlog zašto je nazivamo parcijalnom zajednicom. Divlji zapad se ovde percipira i kao preteča Amerike, države koja u svojim kor