Već dugo sam planirao da pišem o video igrici Rising dead 2. Ne mislim da je naročito interesantna, ali ima svojih čari. U osnovi ova igrica veoma podseća na kultnu serijal igricu GTA. GTA je zapravo jedna od igrica koja je naišla na priličan broj osuda od strane establišmenta, bar kada je reč o tome da mlada osoba od početka igrice učestvuje u nasilnim scenama i to posebno kada se imaju u vidu prvi serijali, koji su u suštini izazvali najviše pažnje – u pitanju su GTA: Vice City i GTA: San Andreas. Naravno, postoje brojne teorije o tome kakva je uloga nasilja u didaktičke svrhe, počev od one klasične aristotelove teorije da je svrha tragedije da gledaoce dovede do katarze (pročišćenja), do toga da nasilje često predstavlja obrazan ponašanja koji se usvaja putem nasilnih scena koje se emituju putem filmova, video igrica ili televizije. Otuda zabrane emitovanja televizijskog programa u odredjeno vreme – to se naravno ne odnosi na internet, a o video igricama i da ne govorimo (na stranu sa tim što često ispada da najveći deo ovih emisija pogadja upravo kulturni sadržaj, koji bi po nekoj logici najpre deci trebao biti dostupan, ali koji, zbog pretpostavke slabe gledanosti – i to sve iz razloga tržišne ekonomije – obično ide u kasne sate, obično u vreme koje je rezervisano za pornografiju) – iako je odgovornost za obrazovanje dece, u tom ranom periodu i dalje poverena roditeljima, oni su zapravo i najodgovorniji za sadržaje koja njihova deca usvajaju kako preko televizije, tako još više preko interneta, iako o tome najmanje razmišnja prosečan roditelj koji odmor od roditeljske uloge pronalazi u tome što decu prepusta kako izboru televizije tako još više mobilnom telefonu, koji im tek nudi beskrajne mogućnosti zabave na internetu. Ali nije moje ovde da sudim niti roditeljima niti deci, ni sam nisam siguran koliko nasilni sadržaji utiču na formiranje nečije ličnosti, a koliko je sa druge strane čine upravo otpornom na nasilje, kako ono svakodnevno koje svako od nas trpi na poslu, do onog koje proizilazi od države i njenih represivnih i nerepresivnih mehanizama. Ali ne bih i o tome da govorim. Zapravo, mene trenutno zanima igrica Rising dead 2, koja ni po čemu nije zamena za kultni serijal GTA, osim što joj je priča pomalo holivudska, reč je o ocu koji brine za sigurnost svoje cerke, koja je ugrižena od strane zombija, a jedini način da joj u tome pomogne jeste da obezbedi lek zombreks, koji se poneka može pronaći u legalnoj apoteci, ali se često može kupiti i na ilegalnom tržištu i to uvek po duplo višoj ceni nego što smo ga prethodno platili. Pored toga, sam junak se nalazi u nekakvom veštačkom raju, okružen je kockarnicama, megamarketima i velikim robnim kućama – što je nekakav ideal potrošačkog društva – a većina zadataka koju on obavlja posvećena je šematskoj logici igrice, zahvaljujući čemu bivaju dostupni novi nivoi. Igrica prati jednu hronologiju koja započinje trenutkom kada glavni lik ćerku odvodi u sigurnu kuću, do trenutka kada će da se pojavi vojska, što je konačni kraj igrice za sve one koji se kruto ne drže šeme, ali oni koji igraju prema pravilima ostaje još mali deo vremena koji traje od vojne intervencije do konačnog rešenja (bacanja atomske bombe na celokupno područje). U sustini igrica je prilično pesimistična, a ostavlja vam dve mogućnosti: 1. da se iživljavate nad zombijima i ljudima (ubistvo je ovde normalna pojava i ne morate zbog toga imati grižu savesti, naročito ako ubijate Zombije, a arsenal oružnja je u tom pogledu više nego zavodljiv: od oružnja koje sami pravite, do motornih testera, viteških mačeva i sekira do mačeta i tomohavki (navodim premere samo najefikasnijeg masakriranja), 2. da sledite šemu do kraja, pomognete svojoj ćerki i brojnim izgubljenim ljudima koje nalazite u toj zombi apokalipsi, čime sebi kupujete vreme da igricu igrate do kraja (sve do konačne atomske intervencije). U drugom slučaju to vas čini naročito pozitivnim likom – što znači da ova igrica ima prilično jasan didaktičan karakter – i treba da vas izbavi iz mase psihopata, koji se nasuprot vas postavljaju kao vaši neprijatelji i od kojih ništa ne bi bili bolji ako biste igricu igrali izvan šeme i po planu koji je zacrnat u prvoj alternativi. Samim tim vam to govori da u ovoj igrici postoji izražen didaktički momenata nego što ga možemo sresti u GTA, dakle, ovde se ipak radi o nekakvom junaku – iako je njegova sudbina gotovo antiherojska – bilo šta da uradi na kraju ipak završava u nekakvoj atomskoj katastrofi – ali, bez obzira na to, on ne može da divlja koliko to njemu odgovara, jer je njegovo divljanje vremenski ograničeno, bilo da se susreće iznenada sa psihopatama sličnog profila, koje je prilično teško svladati u igrici, ali nije nemoguće – mnogo lakše je igrati po šemi i verovati u nekakav katastovični hepi-end – iako ovde nikakve nade nema: konačni kraj igrice je atomska intervencija. Sa tog stanovišta izgleda da je divljanje u ovoj igrici mnogo manje nego u klasičnom GTA, prvo je vremenski određeno, drugo je zavisno od šeme, tako da je gotovo nemoguće suočiti se sa svim protivnicima i obaviti sve zadatke u isto vreme. Ali radi se valjda o tome da se naprave pravi izbori. I da nas oni na kraju učini pozitivnom osobom, bez obzira kakvim se sredstvima služili u medjuvremenu, jer na kraju ćemo svi umreti, odnosno, sve će sahraniti atomska katastrofa. Utoliko postoji uteha da se nećemo svi pretvoriti u Zombije, iako su ovde Zombiji zapravo i najmanje loši. Oni su prosto kolaterarna šteta jednog pokušaja da se od nekakvog nasilnog sadržaja načini jedna igrica vredna edukativnog potencijala. Bar za početak. To je kao sa onim edukativnim crtanim od kojima se nama povraća, ali izgleda da mlade generacije i to počinju usvajati bez predrasuda.
Možda je došlo vreme da sumiramo utiske o studentskim protestima. Izvesno je da je prošlo 5 meseci od pobune studenata, a mi još uvek nemomo ni naznaku nekakvog političkog projekta. Ako se setimo, studentski protesti su i počinjali sa pričom da političke stranke nemaju tapiju na politiku ali se od tada nije pojavila nikakva politička alternava u Srbiji. Poslednji događaji su pokazali da studenti nisu bili nezavisni od političke ili kulturne elite iz opozicionih krugova, budući da poteze koje su studenti u poslednje vreme povlačili bili su blago rečeno fiasko. Nesumljivo da je ključan datum po tom pitanju bio 15. mart. Tada smo svedočili da se studentski protest raspao i to je moglo da se prati u direktnom prenosu. Nakon toga su studenti samo tražili izgovore da produže agoniju, ali je bilo evidetno da studenti nisu dorasli zadatku koji su im neki namenili, a to je promena aktuelne vlasti. Najgore od svega je to što studenti nisu hteli da prihvate istinu, negu su tvroglavo terali po s...
Коментари
Постави коментар