Пређи на главни садржај

O MEDIJIMA I VLASTI

Nešto razmišljam, moguće da vlast u trenutku urušavanja TV B92, radijski muk spiritusa movensa i da ne pominjemo, zapravo i nije birao sredstva, sklapajući savez i sa samim sejtanovim ratnikom (ili tek sa bivišim agentom CIA-e, navodnim vlasnikom nekakve nepoznate televizije N1). O tom dogovoru nema nikakvog traga, osim što će neko vreme posle svega toga – pošto TV B92 postane TV O2 i to u vrasništvu nekakvog grčkog konzorcijuma koji u trenutku prodaje B92 postaje vlasnik dve televizije sa nacionalnom frekvencijom, što po našem zakonu nije bilo dozvoljeno (zbog čega se verovatno u dogledno vreme i zakon promenio) – Vučić nazivati N1 „američkom televizijom“, iako nikada nešto slično neće reći za O2 ili Prvu TV, oni bi po toj logici bili grčka televizija, ali svima nam je jasno kakvu konotaciju ono „američka televizija“ dobija u Vučićevim ustima. Međutim, danas mnogi zaboravljaju da je tihom gašenju TV B92 kumovao pomalo spektakularni dolazak nekakve „američke televizije“ na ove balkanske prostore pa makar i kao deo nekakvog kablovskog paketa – čija medijska pokrivenost je mnogo slabija nego televizije sa nacionalnom frekvencijom. Ali TV N1 tu nije napravio nekakav pionirski poduhvat, on je zapravo sledio ono što je pre njega uradila TV Aldžazira, sa tom razlikom što su oni uposlili tri velika TV studije istovremeno: u Beogradu, Sarajevu i Zagrebu, pri čemu su i dobar deo najkvalitetnije domaćeg novinarstva zaposlili u svojoj redakciji. Bežeći sa televizije koja se gasi – ili pretvara u nekakvu bledu senku sebe same (teška reč bi bila sve to nazvati parodijom) – sa TV B92 mnogi novinari su uhlebljenje pronašli upravo u toj „američkoj televiziji“ – verujem da su im i plate bile zavidne, što verovatno nije bio slučaj sa zaposlenima u domaćim TV stanicama, čak i onima sa nacionalnom frekvencijom. Dakle, ne treba puno pameti – ne ulazim u to koji su razlozi vlasti bili da rasformira jednu brendiranu televizijsku stanicu sa nacionalnom frekvencijom – da bi se shvatilo da je ovde neko ostao kratkih rukava. Naročito, danas, kada nam je više nego jasno da dolazi do nekakvog ukrupnjavanja kapitala u državnim medijima – mnogi su to dočekali sa radovanjem (ima li veće sreće nego kada se medijski prostor države širi, umesto da se iznova privatizuju sve državne institucije po logici neoliberalnog kapitalizma) – iako smo svesni činjenice da je ukrupnjavanje kapitala u medijskoj sferi često povezana za kriznim vremenima (slična stvar se Holivudu desila osamdesetih godina), ipak zadržavamo izvesnu distancu u svojim sudovima. I to sa ozbiljnim razlozima, jer nam se čini da bi se upravo taj projekat ukrupnjavanja medijskog prostora države pokazao kao ozbiljan promašaj, kao i mnogi do sad preuzeti pokušaji da se vratimo nekakvoj fordističkoj državi (državi blagostanja – welfare state). U čemu se ogleda taj problem? Problem je u tome što ukrupnjavanje kapitala ne prati i povećani kvalitet robe koja se tim putem prodaje, a što ukazuje da je reč o ne tako stranoj pojavi u našim državnim preduzećima, koja obiluju fiktivnim radnim mestima, o stranačkom zapošljavanju, udaranju reketa i mobingu zaposlenih i da ne govorimo. Sve to ukazuje da je i ovde reč o tome da iza države medijske scene ne stoji nikakav kvalitet ili brendirani proizvod, nego stvar stoji upravo suprotno, i sama država postaje zavisna od brendiranih proizvoda privatnih produkcija – koje osvajaju kako informativan medijski prostor, tako i medijski prostor razonode (tolk-šou emisija, rijaliti, TV-serija itd.). U tom medijskom prostoru danas upravo prednjači TV N1, sa konzorcijumim SBB (kablovskim operaterom) i Media grupom, a čiji je cilj da u dogledno vreme imaju takvu proizvodnju medijskog sadržaja koju po veoma dobroj ceni mogu ponuditi televizijama sa nacionalnim frekvencijama, kao i onima u okviru kablovskog paketa, bilo da je reč o informativnom (N1) i sporstkom programu (Sport klub), bilo da je reč o kvalitetnom serijskom i zabavnom programu. Grand parada je postala sastavni deo jednog regionalnog visoko-kvalitetnog rijalitija, a ako se takav uspeh ponovi i sa tolk-šouom Ivana Ivanovića – što je teško reći u odnosu na njegov šovinistički karakter, ali ko zna, u pitanju je jedan veoma talentovan voditelj koji je mnogo puta pokazao da mu promena ne pada teško – i recimo ako Insajder dobije jednu mnogo širu dimenziju nego što ju je ikad imao, bilo na N1 i bilo na B92, pored serijskog programa koji se pokazao vrhunskim (od Ubica moga oca, do Žigosanih u reketu i Senki nad balkanom itd.), očigledno da će još jednom strani kapital pobediti udruženi državni kapital i to ne slučajno. Jer kao što smo danas spremni da se odreknemo kvaliteta državnog školstva i da ga stavimo u sklopu nekakvih stranih ekonomija (Nemačke npr.), tako ćemo sutra gledati kako nam dolaze strane korporacije, sa novim tehnologijama i novim znanjima o lečenju, a čemu naše zdravstvo ni izbliza neće biti konkuretno, kao što danas državna televizija sa nacionalnom frekvencijom nije više u stanju da konkruriše jednom privatnom kablovskom operateru. A ne možemo reći da naše političke odluke nizu bas toliko bezazlene. I to je problem koji nikako sebi da rascistimo u glavi. Neće nam drugi doneti proizvodnju, naprotiv, moramo je sami stvoriti ovde, jer jedino se tako može opstati, drugačije ne ide.

Коментари

Популарни постови са овог блога

SUMA SUMARUM STUDENTSKOG POKRETA

Možda je došlo vreme da sumiramo utiske o studentskim protestima. Izvesno je da je prošlo 5 meseci od pobune studenata, a mi još uvek nemomo ni naznaku nekakvog političkog projekta. Ako se setimo, studentski protesti su i počinjali sa pričom da političke stranke nemaju tapiju na politiku ali se od tada nije pojavila nikakva politička alternava u Srbiji. Poslednji događaji su pokazali da studenti nisu bili nezavisni od političke ili kulturne elite iz opozicionih krugova, budući da poteze koje su studenti u poslednje vreme povlačili bili su blago rečeno fiasko. Nesumljivo da je ključan datum po tom pitanju bio 15. mart. Tada smo svedočili da se studentski protest raspao i to je moglo da se prati u direktnom prenosu. Nakon toga su studenti samo tražili izgovore da produže agoniju, ali je bilo evidetno da studenti nisu dorasli zadatku koji su im neki namenili, a to je promena aktuelne vlasti. Najgore od svega je to što studenti nisu hteli da prihvate istinu, negu su tvroglavo terali po s...

ZAŠTO NE PODRŽAVAM STUDENTSKE PROTESTE

Studentski protesti su ušli u Novu godinu sa starim zahtevima. Instini za volju, moram priznati da mi nisu najjasniji studentski zahtevi. Posebno je nejasan prvi zahtev koji se odnosi na to da je potrebno da svi odgovorni za pad nadstrešnice u Novom Sadu budu kažnjeni. Među opozicijom, istina u manjini (Narodna stranka), se pojavilo mišljenje da je istraga povodom pada nadsrešnice vođena na brzinu, i da ima ozbiljnih propusta, a što ukazuje na to da bi optužnica na sudu mogla „biti oborena“ iz tehničkih razloga. Jedan od razloga za to je i pritisak koji su studenti i celokupna javnost vršili na tužilaštvo, zbog čega je istražni postupak trajao kraće nego obično. Osim toga, druga stvar koja se pominje povodom ovog slučaja jeste problem korupcije, ali treba reći da za korupciju nije uopšte nadležno tužilaštvo koje je vodilo istragu, nego je za to potrebno da se pokrene posebni postupak – za to su nadležni sudovi posebne nadležnosti (privredni, prekšajni, upravni itd.) – koji takođe treba...

ĆACI DOKLE ĆACI

Čini se da je jedan termin skorijeg datuma izvor brojnih sporenja i diskusija. Reč je o terminu ćaci. Izvorno, termin je nastao kao neka vrsta uličnog grafita, ispisan na zidu jedne novosadske gimnazije: Ćaci idite u škole. Napisan je na ćirilici. Teško je pogoditi na koga se ovo odnosi, ukoliko nije reč o ličnom imenu, i najverovatnije da je reč o jezičkog gresci, što ukazuje da je poruku možda napisao neko ko se ne služi najbolje ćiriličnim pismom. Ono što je frapantno jeste da je ubzo ova reč postala nekakav „simbol otpora sistemu“ u stutudenskih i građanskih krugovima, tokom nedavnih protesta koji ulaze evo i u peti mesec. Postavlja se pitanje kako to da je jedna jezička greška – ako je uopšte reč o grešći, jer ljudi svašta pišu po zidu, a može se pretpostaviti da je ovo ipak bilo namenjeno đacima novosadske gimnaziji, koji su tih dana bili u obustavi nastave – mogla da izazove toliko različitih interpretacija, putem interneta su kružile fore ne ovu temu, a ova reč ubrzo je postala...