Пређи на главни садржај

O NEDAVNIM PROTESTIMA II


Razmisljam nešto o onom sukobu između Đilasa i Maksa 21. Istina, sukob se desio na ulici, a protesti su učinili da se ove dve partije (pri čemu ne mislim samo na političke partije, nego prosto dve različite grupe) susretnu iako zauzimaju totalno dijametralne ideološke stavove, mada to nikako ne znači da se bas u svemu razlikuju, jer da je tako ne bi se našli zajedno, na ulici, u protestu. Ali ne bih preterano da poetizujem taj događaj, jasno je da se ovde radi o prostom sukobu ideoloških pozicija, ali je interesatno da obe ove strane zastupaju izvesne interese i brane nekakve političke pozicije iako je upitno ima li onih koje oni zapravo reprezentuju. I ako ih ima zašto oni ne istupe lično i u svoje ime, a zašto još trebaju političke reprezentante. Ipak je reč o protestima, što znači da ljudi samostalno izlaze na ulicu – smešno je da vlast pravi razliku između političkih i građanskih protesta (smešno je jer se ovde radi uglavnom o mišljenju partijskih uhleba SNS-a, SPS-a i drugih njima bliskih stranaka) i da se ovde veruje da je predstavnička demokratija (ili ologarhija u ovom slučaju) jedini legitimni predstavnik naroda, i da narod nema pravo da istupa politički i u lično ime (što je između ostalog i bila poenta revolucije 1968-e) i da mu za to nije potrebna nikakva politička elita, nego je on u stanju da sam projektuje i stvara vlastite političke ciljeve. Ono što je bitno ovde reći jeste da se upravo danas i dešava kriza predstavničke demokratije i da to najmanje razumeju ljudi na vlasti, jer krize demokratije obično dovode do pojave autoritarnih političkih režima: tako je bilo u Nemačkoj 1933. kada je Hitler legalnim putem došao na vlast, a to se dešava nama i danas, kao i zemljama u regionu (pogledajte Austriju, Mađarsku, Tursku, Rusiju). Interesantno je da upravo ljudi na vlasti brane predstavničku demokratiju i to danas, kada svi znamo da je Narodna skupština postala cirkuska atrakcija, a zasluge za to upravo snosi predsednik države, koji je nezvanično postao i novi monarh (interesantno je da su ponovo počeli na RTS-u da prikazuju seriju o ubistvu Aleksandra Obrenovića, serije tok tipa su najviše snimane u doba suverene Miloševićeve vladavine), jer svoja ovlašćenja predsednik države koristi kako bi bio istovremeno premijer i predsednik ustavnog suda, sudija i državni tužalac itd. A tu je upravo reč o jedinstvu vlasti – jer sve na neki način zavisi od toga šta predsednik kaže – a nikako o podeli vlasti, onome mehanizmu kojeg je Monteskje svojevremeno suprotstavio upravo apsolutističkoj vlasti monarha. Dakle, u krizi demokratije upravo ove autoritarne instance preuzimaju kontrolu nad liberalnim državnim institucijama, a kako ne postoji nikakva autonomija vlasti, tako se svako boji za svoju poziciju i svi slede autoritet i njegove savete, bez ozbira koliko oni pogubni bili po sve. Ali na stranu sa tim, kriza legitimiteta ne samo da je porodila jednog autokratu – kakav je naš predsednik – čudo je da se upravo ljudi iz vlasti pozivaju na nekakve demokratske insitucije, kao da ne znaju da se institucionalni okvir i demokratska atmosfera neguju prvo u okviru vlastiti partije, a SNS je sve samo ne primer za to (radi se o ljudima koji su godinama bili na vlasti, bilo kao članovi SDS-a, G17 plus, ili drugih manjih stranaka u sklopu koalicije DOS-a) budući da su obesmislili kako državne institucije tako i rad najznačajnije od njih, a to je Narodna skupština. A pritom se predstavnici SNS-a, neprestano pozivaju na nekakav narodni suverenitet, što je svakako van pameti, jer njihov dolazak na vlast upravo predstavlja krizu legitimiteta i oni bi najmanje imali prava da se pozivaju na legitimnost izbora – zbog toga ih organizuju na svake dve godine, jer partijska vojska mora da se podmiri, a dobro znaju da politička nestabilnost više ide u korist njima (jer oni postoje zahvaljujici nedostatku legitimiteta) nego političkim partijama koje bi postojano da grade biračko telo (mada je pitanje koliko je to moguće u Srbiji, gde vlada totalna politička apatija, upravo iz razloga brojnih malverzacija ljudi na vlasti koji politiku koriste da bi ostvarili lične interese, kako vlastite, tako i svojih prijatelja. Nedostatak legitimiteta vlasti upravo je pokretač sadašnjih protesta građana i opozicije, pri čemu sukobi koji se desavaju na levici i desnici su totalno nebitni, jer zapravo niti danas levica, niti desnica ima dovoljno legitimiteta da povede nekakvu političku borbu, jer ljudi su previše umoreni politikom. Politikom koja štiti lične interese i koja ništa stvarno ne rešava, jer politika se tiče stvari od opšteg interesa i sve dok se ne postavi pitanje njihovog statusa, kako pitanje besplatne zdrastvene zaštite, školstva, kao i prirodnih izvora, vode, šuma, borbe protiv zagađenosti itd. mi ćemo i dalje biti samo jedna od kolonija o čijoj sudbini odlučuju velike imperije: Rusija, EU, SAD, Arapski svet, Kina itd...

Коментари

Популарни постови са овог блога

SUMA SUMARUM STUDENTSKOG POKRETA

Možda je došlo vreme da sumiramo utiske o studentskim protestima. Izvesno je da je prošlo 5 meseci od pobune studenata, a mi još uvek nemomo ni naznaku nekakvog političkog projekta. Ako se setimo, studentski protesti su i počinjali sa pričom da političke stranke nemaju tapiju na politiku ali se od tada nije pojavila nikakva politička alternava u Srbiji. Poslednji događaji su pokazali da studenti nisu bili nezavisni od političke ili kulturne elite iz opozicionih krugova, budući da poteze koje su studenti u poslednje vreme povlačili bili su blago rečeno fiasko. Nesumljivo da je ključan datum po tom pitanju bio 15. mart. Tada smo svedočili da se studentski protest raspao i to je moglo da se prati u direktnom prenosu. Nakon toga su studenti samo tražili izgovore da produže agoniju, ali je bilo evidetno da studenti nisu dorasli zadatku koji su im neki namenili, a to je promena aktuelne vlasti. Najgore od svega je to što studenti nisu hteli da prihvate istinu, negu su tvroglavo terali po s...

ZAŠTO NE PODRŽAVAM STUDENTSKE PROTESTE

Studentski protesti su ušli u Novu godinu sa starim zahtevima. Instini za volju, moram priznati da mi nisu najjasniji studentski zahtevi. Posebno je nejasan prvi zahtev koji se odnosi na to da je potrebno da svi odgovorni za pad nadstrešnice u Novom Sadu budu kažnjeni. Među opozicijom, istina u manjini (Narodna stranka), se pojavilo mišljenje da je istraga povodom pada nadsrešnice vođena na brzinu, i da ima ozbiljnih propusta, a što ukazuje na to da bi optužnica na sudu mogla „biti oborena“ iz tehničkih razloga. Jedan od razloga za to je i pritisak koji su studenti i celokupna javnost vršili na tužilaštvo, zbog čega je istražni postupak trajao kraće nego obično. Osim toga, druga stvar koja se pominje povodom ovog slučaja jeste problem korupcije, ali treba reći da za korupciju nije uopšte nadležno tužilaštvo koje je vodilo istragu, nego je za to potrebno da se pokrene posebni postupak – za to su nadležni sudovi posebne nadležnosti (privredni, prekšajni, upravni itd.) – koji takođe treba...

ĆACI DOKLE ĆACI

Čini se da je jedan termin skorijeg datuma izvor brojnih sporenja i diskusija. Reč je o terminu ćaci. Izvorno, termin je nastao kao neka vrsta uličnog grafita, ispisan na zidu jedne novosadske gimnazije: Ćaci idite u škole. Napisan je na ćirilici. Teško je pogoditi na koga se ovo odnosi, ukoliko nije reč o ličnom imenu, i najverovatnije da je reč o jezičkog gresci, što ukazuje da je poruku možda napisao neko ko se ne služi najbolje ćiriličnim pismom. Ono što je frapantno jeste da je ubzo ova reč postala nekakav „simbol otpora sistemu“ u stutudenskih i građanskih krugovima, tokom nedavnih protesta koji ulaze evo i u peti mesec. Postavlja se pitanje kako to da je jedna jezička greška – ako je uopšte reč o grešći, jer ljudi svašta pišu po zidu, a može se pretpostaviti da je ovo ipak bilo namenjeno đacima novosadske gimnaziji, koji su tih dana bili u obustavi nastave – mogla da izazove toliko različitih interpretacija, putem interneta su kružile fore ne ovu temu, a ova reč ubrzo je postala...