Razmisljam nešto o onom sukobu između Đilasa i Maksa 21. Istina, sukob se desio na ulici, a protesti su učinili da se ove dve partije (pri čemu ne mislim samo na političke partije, nego prosto dve različite grupe) susretnu iako zauzimaju totalno dijametralne ideološke stavove, mada to nikako ne znači da se bas u svemu razlikuju, jer da je tako ne bi se našli zajedno, na ulici, u protestu. Ali ne bih preterano da poetizujem taj događaj, jasno je da se ovde radi o prostom sukobu ideoloških pozicija, ali je interesatno da obe ove strane zastupaju izvesne interese i brane nekakve političke pozicije iako je upitno ima li onih koje oni zapravo reprezentuju. I ako ih ima zašto oni ne istupe lično i u svoje ime, a zašto još trebaju političke reprezentante. Ipak je reč o protestima, što znači da ljudi samostalno izlaze na ulicu – smešno je da vlast pravi razliku između političkih i građanskih protesta (smešno je jer se ovde radi uglavnom o mišljenju partijskih uhleba SNS-a, SPS-a i drugih njima bliskih stranaka) i da se ovde veruje da je predstavnička demokratija (ili ologarhija u ovom slučaju) jedini legitimni predstavnik naroda, i da narod nema pravo da istupa politički i u lično ime (što je između ostalog i bila poenta revolucije 1968-e) i da mu za to nije potrebna nikakva politička elita, nego je on u stanju da sam projektuje i stvara vlastite političke ciljeve. Ono što je bitno ovde reći jeste da se upravo danas i dešava kriza predstavničke demokratije i da to najmanje razumeju ljudi na vlasti, jer krize demokratije obično dovode do pojave autoritarnih političkih režima: tako je bilo u Nemačkoj 1933. kada je Hitler legalnim putem došao na vlast, a to se dešava nama i danas, kao i zemljama u regionu (pogledajte Austriju, Mađarsku, Tursku, Rusiju). Interesantno je da upravo ljudi na vlasti brane predstavničku demokratiju i to danas, kada svi znamo da je Narodna skupština postala cirkuska atrakcija, a zasluge za to upravo snosi predsednik države, koji je nezvanično postao i novi monarh (interesantno je da su ponovo počeli na RTS-u da prikazuju seriju o ubistvu Aleksandra Obrenovića, serije tok tipa su najviše snimane u doba suverene Miloševićeve vladavine), jer svoja ovlašćenja predsednik države koristi kako bi bio istovremeno premijer i predsednik ustavnog suda, sudija i državni tužalac itd. A tu je upravo reč o jedinstvu vlasti – jer sve na neki način zavisi od toga šta predsednik kaže – a nikako o podeli vlasti, onome mehanizmu kojeg je Monteskje svojevremeno suprotstavio upravo apsolutističkoj vlasti monarha. Dakle, u krizi demokratije upravo ove autoritarne instance preuzimaju kontrolu nad liberalnim državnim institucijama, a kako ne postoji nikakva autonomija vlasti, tako se svako boji za svoju poziciju i svi slede autoritet i njegove savete, bez ozbira koliko oni pogubni bili po sve. Ali na stranu sa tim, kriza legitimiteta ne samo da je porodila jednog autokratu – kakav je naš predsednik – čudo je da se upravo ljudi iz vlasti pozivaju na nekakve demokratske insitucije, kao da ne znaju da se institucionalni okvir i demokratska atmosfera neguju prvo u okviru vlastiti partije, a SNS je sve samo ne primer za to (radi se o ljudima koji su godinama bili na vlasti, bilo kao članovi SDS-a, G17 plus, ili drugih manjih stranaka u sklopu koalicije DOS-a) budući da su obesmislili kako državne institucije tako i rad najznačajnije od njih, a to je Narodna skupština. A pritom se predstavnici SNS-a, neprestano pozivaju na nekakav narodni suverenitet, što je svakako van pameti, jer njihov dolazak na vlast upravo predstavlja krizu legitimiteta i oni bi najmanje imali prava da se pozivaju na legitimnost izbora – zbog toga ih organizuju na svake dve godine, jer partijska vojska mora da se podmiri, a dobro znaju da politička nestabilnost više ide u korist njima (jer oni postoje zahvaljujici nedostatku legitimiteta) nego političkim partijama koje bi postojano da grade biračko telo (mada je pitanje koliko je to moguće u Srbiji, gde vlada totalna politička apatija, upravo iz razloga brojnih malverzacija ljudi na vlasti koji politiku koriste da bi ostvarili lične interese, kako vlastite, tako i svojih prijatelja. Nedostatak legitimiteta vlasti upravo je pokretač sadašnjih protesta građana i opozicije, pri čemu sukobi koji se desavaju na levici i desnici su totalno nebitni, jer zapravo niti danas levica, niti desnica ima dovoljno legitimiteta da povede nekakvu političku borbu, jer ljudi su previše umoreni politikom. Politikom koja štiti lične interese i koja ništa stvarno ne rešava, jer politika se tiče stvari od opšteg interesa i sve dok se ne postavi pitanje njihovog statusa, kako pitanje besplatne zdrastvene zaštite, školstva, kao i prirodnih izvora, vode, šuma, borbe protiv zagađenosti itd. mi ćemo i dalje biti samo jedna od kolonija o čijoj sudbini odlučuju velike imperije: Rusija, EU, SAD, Arapski svet, Kina itd...
Коментари
Постави коментар