Šta reći danas o tome "post" što nas u stopu prati? Nije to samo nasleđe postmodernizma. Radi se o jednoj mnogo ozbiljnijoj stvari. Mi današnji ljudi smo bez istorije. Nedostatak istoričnosti upravo simbolizuje to "post". To "post" zapravo znači poslednji ljudi. Poslednji stadijum čovečanstva ili onoga što ostaje od čoveka nakon što nastupi to "post". Da li za tim treba želiti? Naravno da ne, ali to sada nije tema. Taj poslednji stadijum je utoliko poslednji što smo mi toliko natopljeni istorijom i značenjem da bilo šta da nam se dogodi mi smo to već na neki način doživeli. To je vekovno boravljenje u modelima, kada modeli postaju deo naših života i kada se mi više od njih ne možemo razlikovati. Ta zarobljenost u modelu jeste svojevrsna predstava smrti. I to ona najgore prirode, a zove se besmrtnost. Besmtnost ne postoji u prirodi jer to jedna artefaktna tvorevina. To je pokušaj da se vlastita smrt nadživi. Ono što je svojevremeno Filop K. Dik zvao procesom nadživljivanja. To zapravo znači živeti vlastitu smrt kao život. To je život mitskih stvorenja poput vampira, antičkih bogova, antiheroja horora i naučne fantastike današnjice. To "post" mi doživljavamo kao nemogućnost da prekinemo sa vlastitom istorijom. Bolesni od istorije, odnosno trajanja, tako se zove naša savremena bolest. To znači zaljubljenost u model i u vlastitu sliku. To je bolest jednog narcisa. Da bi je upoznali nama je bilo potrebno više od 2500 godina. To se obično dešava starim kulturama i civilizacijama koje više nisu u stanju da sebe pretvore u iskustva, nego nastavljaju da proživljavaju postojeće modele koje iznova stvaraju. Civilizacija opsednuta trajanjem, to su poslednji trenuci civilizacije koja je dostigla zenit narcis kulture ali nije u stanju da ide dalje, nije u stanju da briše vlastite slike, ruši sopstvene i tuđe modele i ponovo iskušava smrt na razne načine. To "post" zapravo svedoći o našoj kreativnoj nemoći, našoj dubokoj veri u postojeće, u slike koje stvaramo o sebi i u modele kojima objašnjavamo vlastiti živote. To je razlog zašto se politika prepušta šarlatanima, ljudima bez invencije ili ideja, jer u doba u kome živimo kreativnost više ne znači ništa, nema stvaranja, nema razloga za stvaranje, jer toliko toga je već postignuto da ljudi samo prepisuju jedni od drugih. Dovoljno znamo o životu, o istoriji i značenju, dovoljno za tri života, a ne za ovaj jedan kojeg više i ne znamo kako živeti jer se radi samo o stvari vredne izbora, izboru života, odnosno, modela života koji želimo proživeti. I to je suština svega. Našeg života, prezasićenog modelim - mi i pre nego se rodimo, još kao fetusi, imamo mogućnost da biramo modele koje ćemo živeti. To je cena visoko razvijene potrošačke kulture u kojoj živimo i kojoj se klanjamo kao nekada drevnim simbolima. Umorni od života, tako se zove naša bolest i istovremeno prezasićeni modelima, to je problem naših života. To "post" znači život osuđenen na tavorenje bez novina, jer sve novo je već vidjeno, ukljućujući i to "sve već vidjeno".
Коментари
Постави коментар