Gledam Saut park i razmišljam: ima li smisla gubiti vreme na te crtane filmove? Da li oni nama govore nešto novo? Da li pokušavaju da objasne bilo šta? Ili je samo reč o opravdavanju nasilja prema nama samima, u bilo kom obliku da se pojavljuje? Kritika rečnika političke korektnosti, ili preciznije, njegova parodija, o čemu se ovde radi? To su pitanja koja me opsedaju ovih dana? Istina, postoji tu neka kritika potrošačkog društva, ali ko već danas o tome nije pisao? Postoji i izvesna kritika provincijalne sredine, ali i globalizacije, tako da nije jasno do kraja da li je reč o stvarnoj kritici, ili se ipak radi o nekom obliku antiglobalizma, opravdavanju mologradjanstine itd. Ili je stvar u tome da se napravi medijski kolaž, da se ljudi dobro zabave, a da svako uzme od onog što mu se svidja? To je generalno trend danas, ali tako rade uglavnom oni koji plediraju na veliku popularnost, Saut park je daleko od nekakve popularnosti, on se i dalje služi skandalom da bi objasnio svoje postojanje u svetu, a to ne ide uvek lako, ali često i nije na strani emancipatorskih potencijala, šta god to značilo danas. Da, u pitanju je jedna prilično problematična pozicija, u početku Saut park zaista jeste bio jedan šamar političkoj korektnosti, ali i šamar vlasti koja je proizvodila političku korektnost, ali sada, sa stanovišta dolaska Trampa na vlast stvari se iznova menjaju, jer danas svi pomalo imamo osećaj da smo stanovnici Saut parka, pri čemu to nije nikakva metafora, a i ne postoji neki prostor za bekstvo, nego se Saut park percipira kao jedina realnost, a to je ako mene pitate jedan ozbiljan društveni poremećaj. Jer bez obzira o čemu da se radi, ali autori Saut parka ipak njega doživljavaju kao parodiju na postojeću stvarnost, zapravo on nije jedina i prava istina nego pomoćno sredstvo koje nama pomaže da bolje razumemo stvarnost oko sebe, jer suština psihičkog zdravlja i jeste u tome da ono pravi razliku između realnosti i fikcije, a bojim se da smo se mi danas poprilično zaglibili u fikciju Saut parka i da to doživljavamo kao jedinu stvarnost, a to jeste ozbiljan društveni poremećaj. Nisam siguran koliko su autori Saut parka svesni takve situacije, ali i na stranu sa tim to govori o prilično suženom prostoru (naše svesti ili čega već) u kom trenutno boravimo. I to nije uopšte slučajno. Na neki način svi smo naterani da živimo Saut park kao jedinu životnu alternativu, kao što i rijaliti šou živimo kao jedinu stvarnost i tu se stvari neće puno menjati. Stoga je Saut park smešan, kao i rijaliti šou, sve do trenutka dok ne shvatimo da smo i sami učesnici istih, i da je to naša jedina stvarnost, što znači da ne postoji mogućnost bekstva, jer smo konačno uhvaćeni u zamku sistema. A dobro nas je i pripremio, ali ko je imao uši da čuje ili oči da vidi? Svi smo mi Edipi, kako to kaže Helderlin, imamo jedno oko više i to nas sprečava da vidimo stvari dok se one i ne dese, a posle je kasno. Dobro, neki ni danas to ne vide, ali to nas ne oslobadja odgovornosti, niti nas vodi izvan Saut parka, jer tamo gde je Kartman (tj. oni koji ne vide) uvek će biti Karla i Stenlija (onih koji imaju jedno oko više). Mada iskreno, ja najviše nade polažem u Batersa, iako je dobio ime po istoimenom Hickokovom negativcu iz Psiha, iako poseduje sve njegove negativne osobine (porodično nasilje, sklonost manipulaciji od strane drugih), on je jedini lik u filmu koji ima dovoljno široku imaginaciju da može da zamisli i neki bolji svet izvan Saut parka, kako to ne bi davalo nadu?
Коментари
Постави коментар