UMESTO PREDGOVORA
Delo koje se nalazi pred čitaocem zapravo je nastavak knjige koju smo završili pre nekoliko godina. Ono što je zajedničko svim tim raznovrsnim esejima u toj knjizi jeste to što se oni tiču pitanja filma i društvene teorije. Tako je bilo i ovog puta. Međutim, umesto nekolicine eseja sada imamo samo tri teksta, koji naizgled govore o sasvim različitim stvarima: prvi teks se tiče Horora, akcionog filma i naučne fantastike, drugi tekst obrađuje pojavu autorskog filma, dok treći tekst govori o angažovanom filmu. Ono što ove, naizgled raznovrsne tema spaja, jeste upravo veza filma i društvene teorije. Ovde je reč o tome da se film čita kao društveni simptom. U filmovima otkrivamo društvene simptome koje potom transformišemo u teoriju. Budući da i sama predstavlja već neki pogled na društvo, teorija treba da pokreće politički angažman i društvenu praksu. Dakle, reč je pre svega o društveno-angažovanoj teoriji, teoriji koja za cilj ima promenu postojećeg. Utoliko teorija jeste kritika postojećeg koliko i jedna politički-angažovana praksa. Ipak, kako je to teorija u stanju da menja postojeće?
Ovde ne bismo da govorimo o razlici između teorije i prakse i to iz više razloga. Prvi i najvažniji je taj što ne verujemo u nekakvu krutu odvojenost teorije i prakse. Naime, teorije ne opisuje stvarnost koju praksa treba da menja. Radi se o tome da i teorija na neki način predstavlja intervenciju u praksu, tj. teorija nastaje sa ciljem da menja praksu kao takvu. Dakle, teorija jeste već neki oblik prakse i utoliko polaže pravo da menja druge društvene prakse. Sa tog stanovišta je suvišno pitanje na koji način teorija može da menja postojeće, kad teorija od samog starta i jeste intervencija u postojeće (dobar primer za to je Hajzenbergovo načelo neodređenosti). To znači da ne postoji saznanje a da ono nije istovremeno intervenicija u stvarnost, odnosno, promena postojećeg. Sa tog stanovišta sasvim drugačije se čini odnos teorije i filma.
Pre svega, mi filmu pristupamo kao jednoj medijskoj praksi, odnosno, praksi proizvodnje modela. Ali, ne samo modela, budući da film isto tako može biti proizvod i iskutva. Za razliku od modela – koji imaju funkciju očuvanja postojećeg – modeli teže njegovom razbijanju. Dakle, iskustva su revolucionarna utoliko što menjaju nas i druge i samim tim učestvuju u praksama koje vode promeni postojećeg. Naš zadatak u ovom knjizi se i sastoji u pokušaju da putem modela pokušamo dosegnuti iskusva. Kako je to moguće? Upravo tako što ćemo označiti čvorišne tačke moći kao mesta sa kojih ili u kojima se modeli održava u svojoj punoj snazi. To ne znači nužno borbu sa klišeima ili stereotipima, nego razbijanje oni proizvodnih instanci koji upravo omogućavaju klišeima i stereotipima da se pojave u svojoj punoj snazi.
Dakle, ovde je pre svega reč o jednoj borbenoj (belističkoj) strategiji, strategiji koja ne beži od sukoba, nego pokušava da ih afirmiše i multiplikuje. Zapravo, suština je ići suprotno od onoga što čini sistem: sistem iskustva pretvara u modele, a mi modele oslobađamo ponovo za iskustva. Tome služe simptomi. Prepoznavanje simptoma znači pronalaženje čvorišnih tačaka – tačaka u kojima se društvena moć koncentriše – i njihovo uslobađanje za jednu praksu koja ide izvan tela-moći, u našem slučaju, protiv neoliberalnog kapitalizma. Dakle, kritika neoliberalnog kapitalizma ovde znači prepoznati uporišne tačke moći od kojih je moguće započeti njegovu totalnu transformaciju.
Odavno se već govori o sprezi kapitalizma i države. Kaže se da kapitalizam kao sistem ne bi mogao opstati da nema za pomoć državu. Naravno, ovde je reč o tome da kapitalizam opstaje samo zato što državu stavlja relativno nezavisno od privrede i ekonomskih tokova. Država ima pravo da upravlja – određuje pravila igre – prema kojima će postupati ekonomski akteri, ali nema prava da se meša u privredne tokove. Istina, ona kontroliše tokove novca – u novije vreme i tokove kriminala i droge – ali, samo tako da sistem održava u ravnoteži (balansu). Zbog toga je osnovni problem kapitalizma: kriza. Ali kriza je neko izvanredno stanje, kao što je to vojni puč ili neka prirodna katastrofa. Suština neoliberalizma i jeste u tome kako efikasno upravljati krizama: bilo da se radi o krizi nacionalne države, bilo da je reč o krizi kolektivnog identiteta. Ako je Agamben bio u pravu u jednoj stvari to je onda u tome da se savremena biopolitika i iscrpljuje u sposobnosti da se upravlja vanrednim stanjima. Prema njemu, vanredno stanje je svako stanje u kom se zakonske norme privremeno suspenduju (Agamben, 2003).
Suština neoliberalizma i jeste u tome da on upravlja krizama na način vanrednog stanja: zakonske norme se suspenduju zavisno od njihovih ekonomskih efekata i pod uslovom da odgovaraju tržištim šemama i njegovim zahtevima. To ne znači da država ne postoji, niti je ona ukinuta, naprotiv, ona je postala sastavni deo jednog ekonomskog mehanizma koji se ravna prema tržišnim zakonitostima. To znači da postoji jedna suverenost profita i da je profit taj koji vlada nad svima, uključujući zakonske okvire i državne mehanizme (represivne aparate). U tome se ogleda suštinska odlika kapitala – zapravo kapitala kao jednog mašinskog mehanizma, odnosno, tela-moći – budući da on suvereno upravlja fluksevima mašinskih spojeva (mašina-proteza). A mašinski spojevi su opravdani samo ukoliko donose ekonomsku korist i ukoliko odgovaraju postavljenim tržišnim šemama. Jednom reči, ukoliko proizvode modele i služe u svrhu modala, čiji je zadatak održavanje tela-moći kapitala. Telo-moć je ono što drži sve mašine-proteze na okupu i ne dozvoljava im da one skliznu u neki drugi mašinski raspored.
To ne znači da on u potpunosti kodira rad mašina-proteza, nego samo da podstiče one tokove koji idu prema telu-moći, kao i one koji iz njega izlaze, a da suspreže sve druge koji teže da ga napuste. To je razlog zašto danas možemo da govorimo o slaboj državi na periferiji kapitala – ali, isto tako, ne slabim državnim i kriminogenim stukturama (jednoj sprezi mafije i političke elite) čija je funkcija da disciplinuju nepotrebnu radnu snagu (kako unutar države – dodelom poslova po političkoj liniji – tako i izvan nje – kreiranjem mafijaškog okruženja lojalnog vladajućoj političkoj eliti) – dok u centru kapitala (Kina i azijski Pacifik) i dalje nalazimo jake militantne strukture i razvijene disciplinske formacije. Na taj način suverenost funkcioniše u okviru kapitalističkog tela – podložna zakonima tržište razmene – kao što i drugi oblici mašinskih rasporeda (disciplina, teritorijalnost, staranje o sebi itd.) deluju unutar tela-moći kapitala, bilo da se nalaze u njegovom centru ili ih srećemo na periferiji. Ali, kakve sve to ima veze sa filmom?
Film nam pokazuje linije, on nam crta tačke polazeći od kojih je moguće krenuti u jednu potpunu razgradnju sistema (neoliberalnog kapitalizma). I ne čini to samo film, ali naše polazište se zasniva na filmu. Da li je to slučajno? Izbor filmova je posve slučajan. Nama ovde nije namera da pravimo nikakvu teoriju filma – to prepuštamo istoričarima filma – kao što se ovde isto tako ne bavimo ni nekakvom filozofijom filma – iako ne bežimo od filozofskih implikacije vlastitih teorijskih pozicija. Nas ovde zanima prvenstvno odnos društvene teoriji i filma i to samo polazeći od onih momenata kada je moguća potpuna dekonstrukcija sistema. Ipak, da li je nešto tako provodivo? To ostavljamo čitaocima da procene. Naravno, od njih se ovde očekuje da se zanimaju filmom, budući da se mi ovde prvenstveno služimo jednim filmskim jezikom bez kojeg je nemoguće razumeti smisao i značaj ove knjige. Poseban pravac ovoj knjizi dala je Godarova Istorija filma – budući da je to istorija filma ispričana filmskim jezikom. Sve ostale zasluge dugujemo filmu i njegovoj bogatoj istoriji.
Коментари
Постави коментар