U današnje vreme ceo svet se pretvorio u jedan veliki talas aktivizma. Svi bi da budu aktivisti, iako znanično ne postoji više ni jedan veliki politički pokret (osim možda onog na desnici, a i pitanje je šta je jedan takav pokret koji unapred uključuje nekakvu identitetsku politiku). U doba ere „kraja ideologije“ ili ere dominacije jedne ideologija (neoliberalnog kapitalizma), aktivizam se pojavljuje kao svojevrstan paradoks: svi se bave aktivizmom i svi imaju pomalo grižu savesti zbog aktivizma (bilo da se njime bave suviše, bilo da se njime bave u nedovoljnoj meri). Nikad dosta aktivizma i nikad više potrebe za njim – u kratkim crtama moglo bi se sumirati trenutno stanje stvari na terenu. I ne čudi, s obzirom da živimo u svetu u kom je havarija redovno stanje (vanredno stanje je zapravo redovna pojava), politički aktivizam se pojavljuje na svakom mestu na kom je potrebno stvoriti privid da se stvari vraćaju u normalu. Problem aktivizma jeste u tome što se njime permanentno leče društvene posledica, ali se ne rešavaju i stvarni uzroci problema. To znači da se aktivizam pojavljuje uvek kao rezervna strategija u kriznim situacijama, strategija koja ne može mnogo da utiče na postojeće stanje stvari, osim da popravi izvesne negativne posledice. Na stranu sa tim što je aktivizam postao i novi način disciplinovanja u jednom vaninstitucionalnom prostoru – u kom se takođe kadriraju lica prema svojim aktivnostima i zaslugama – aktivizam je jedno stanje totalne posvećenosti negativnim posledicama tehnologizacije i globalizacije planete. U jednom svetu u kom je aktivnost u sasvim drugom planu – tehnologija je toliko uznapredovala da nam omogućava da se poslom bavimo i od kuće, gde se lični kontakti neprestano zamenjuju tehničkim posrednicima – aktivizam je potpuno obesmiljen budući da više nije povezan ni sa kakvom političkom grupacijom.
U doba manjinskih pokreta 1960-ih, još uvek je postojalo užareno jezgro grada koji je mladima, borcima za ljudska prava (feminizam i pokret Afroamerikanaca) i prava manjina (LGBT-u), kao i pacifizmu i ekološkom pokretu, omogućavao infrastrukturu i politička sredstava za političku borbu. Ono što danas gradu nedostaje jeste upravo taj urbani prostor koji bi mogao postati pokretač političke borbe. Nije reč ovde samo o tome da nedostaje aktivističkih organizacija – kojih možda ima i previše, ili previše sličnih – radi se o tome da nedostaje istinski prostor političke borbe. Istina, u eri privatizacije javnog prostora borba za grad postaje jedan od primarnih načina da se građani suprotstave politici neoliberalnog kapitalizma – ali je problem što je i ovde u pitanju kriza koja odgovara na krizu i samim tim leči posledice – umesto da brigu za grad prikaže kao jedan od primarnih poličkih problema. Jedan od razloga je i taj što ljudi danas provode mnogo više vremena ispred ekrana, čak i onda kada posećuju urbane spektakle, tako da više ne postoji osećaj ličnog učestvovanja u stvarima koje izgledaju da se uvek drugima dešavaju: takav je osećaj kada se neki politički događaj snima mobilnim telefonom ili video-kamerom, kada se od njega pravi film, budući da on na taj način učestvuje kao i niz drugih događaja nastalih na isti način, kojih je ionako prepun youtube. Na taj način se iskustva arhiviraju i od njih stvaraju modeli, koji deluju unutar drugih modela na raznim internet arhivama (internet portali, blogovi, sajtovi itd.). Upravo zbog masovnog prisusta ekrana – koji više ne šalje samo jednu određenu poruku (što je u jednom periodu bila funkcija televizije) – vlast postaje gotovo nezainteresovana za performativne učinke politike i sve više pribegava represivnim sistemskim rešenjima, odnosno, strategiji odvraćanja (pravljenje medijske konfuzije, konstrukcija teorije zavere, naknadna nasumična kažnjavanja, produkcija lažnih vesti i dr.).
Iako ima veliki dobprinos u širenju vesti i pokretanju inicijative, internet veoma malo ili gotovo ništa ne doprinosi organizaciji pokreta, a njegova fleksibilnost u osnovi ostaje na spontanosti, a odziv – koji u početku može biti i masovan – ubrzo gubi na mobilnosti i urušava se sam od sebe. Sa druge strane, neformalni aktivizam putem mreža dopire samo do ograničenog broja korisnika – bilo da su u pitanju društvene mreže, bilo da se radi o sajtovima i blogovima – budući da su pokretači uglavnom ideološki motivisani i često isključivi po brojnim društvenim pitanjima. Internet aktivizam vodi nekom prividu demokratičnosti – organizovana anarhija bi možda bio prikladniji naziv – koji često puca u prazno ili čak promašuje celu metu. Priroda interneta je takva da je prilično teško obraditi veliki broj vesti – kao i analiza političkih situacija – na koja su ljudi stalno upućeni, tako da i zbog same prirode okruženja pratioci ovih grupa često ostaju usamljeni individualci, ideološke pristalice, kao i slučajni posmatrači. Ponekad se stvari zahuktaju na internet forumima, ali i tu stvar retko kad napreduje više od puke razmene mišljenja. Osim toga, tu tek postaje jasno da ljudi koji se lično poznaju imaju i bolji oblik komunikacije, nego oni koji se javljaju povremeno, neki čak i sa lažnih profila.
Na kraju sve to vodi nekom obliku pesimizma, bilo da aktivisti odustaju od svojih ideja i povlače se u ilegalu, bilo da spontanost pokreta na kraju obesmišljava i samu mogućnost političke borbe. To je razlog zašto savremeni aktivizam u osnovi proizvodi jedan duboki pesimizam. Pesimističke perspektive proizilaze i kao posledica borbe mlađih i starijih grupa međusobno – čini se da svaka aktivistička organizacija neprestano započinje iz početka, kao da pre nje niko nije postojao i da istovremeno pretentuje da bude lider u području aktivističkog delovanja – tako i zbog činjenice da se mnoge od ovih grupa ponašaju kao da su samozadovoljne stanjem u društvu – a svoj aktivizam shvataju kao alternativan oblik bitisanja u jednoj primitivnoj i zaostaloj sredini – u kojoj su oni svetionik alternativnog stila života. Na kraju se sve to svodi na jedan projekat identitetskih politika – koji prilično dobro egzistira unutar zatvorenih i ilozovanih zajednica – same zajednice možda imaju otvoren i libertarijanski pristup, ali često nedostaje jedna življa interakcija među ljudima, kao i neposredna razmena ideja, što je ključno kada su u pitanju alternativni oblici organizovanja – unutar jednog demokratskog i fleksibilnog političkog miljea, u kojem svako može da izrazi vlastiti stav bez obzira što on neće imati nikakvog uticaja na celinu kao takvu.
Zapravo, reč je o jednom aktivizmu koji ostaje čvrsto ukorenjen u jednoj demokratskoj komunikativnoj zajednici – pretpostavke ove zajednice su slične onome što zatičemo na društvenim mrežama – a i sama ova zajednica je zamišljena kao platforma za pristup raznovrsnim ideološkim grupama, kao i njihovoj međusobnoj komunikaciji – sličnu ulogu imaju i internet mreže, portali, forumi i sl. Zahvaljujući jednom, pre svega virtuelnom načinu organizovanja, ovaj aktivizam postoji samo na principu spontanih susreta – slično prijateljskom okupljanju, samo što su veze između prijatelja mnogo stabilnije, nego ovi susreti – koji ne daju nikakvu garanciju da je moguć i nekakav oblik čvršće organizacije. A upravo to je ono što nedostaje savremenom aktivizmu, što on često ne dopire ni do kakve šire baze ljudi sa kojom bi mogao uspostaviti komunikaciju – pa samim tim preispitati vlastite, ali i tuđe, stavove i perspektive – nego ostaje na nekom frilenserskom obliku organizacije, rezervisanom za studente humanistike i aktiviste po pozivu.
Коментари
Постави коментар